Drama Queen: Ne moram ja ništa!

Budući da sam odlučila da ja više ništa ne moram, da sam se namorala, ovaj vikend sam provela u ugodnom društvu i pogledala par filmova. Lijeno sam se prebacivala s trosjeda na krevet, pa na fotelju i opet natrag. Fantastičan je taj osjećaj nemoranja ničega. Ne moram se javiti na mobitel. Ne moram biti online, ne moram gledati mailove, ne moram na event, ne moram s društvom vani, on i ja možemo ostati i doma… Možemo se vidjeti, ali ni ne moramo…

Sjajno!

Fantastičan je i osjećaj kada gledajući istinitu priču pustiš i poneku suzu koja već mjesecima ne može na oči. Tako nekad zavidim plačljivcima! Njima je sigurno lakše! Oni se ispucaju, isperu nemoć, bijes, jad… Obrišu suze i krenu dalje. Čak su i znanstvenici dokazali kako je plakanje potpuno zdravo i važno za dobrobit mentalnog zdravlja i stabilnost. Negdje sam pročitala i kako su suze rosa patničkoj duši. Dobro, nije baš sad ništa tragično, ali svakako izjava super zvuči. I zašto muškarci manje plaču? Gdje je tu ona teorija o (nama) ženama s muškim mozgom? Zato ne možemo plakati? Jer muškarci tradicionalno ne plaču?

Uglavnom, gledala sam dva filma u kojima je glavna tema bila obitelji, zajednica, dobro nam poznato prihvaćanje i podrška.

Zvučat ću kao naši političari, ali me film The Boy Who Harnessed the Wind očarao. Dakle, upornost, trud jednog dječaka spasili su jedno selo od gladi. Otac koji se trudi, ne vjeruje, pokušava i majka koja podupire i vjeruje. Znam, politički korektno je reći, pogledajte kako je to u jednom selu u Africi. Nije nama toliko grozno! Ljudi umiru od gladi, a ja se prežderavam od puke živčanoće i obijesti te lijeno previjam po stanu poput medvjedice spremne za zimski san. Pogledajte koliko se oni trude oko par kvadrata zemlje dok naše oranice obrastaju korovom.

(Vidjela sam da postoji i knjiga. I nju ću nabaviti i pročitati.)

Stari načini, novi načini, tradicija, „red je“ i još štošta mi prolazi kroz glavu gledajući borbu tog dječaka. Njemu je sve tako jednostavno i logično, a njegov otac to ne vidi. Ne vjeruje.

Jesmo li se uopće spremni othrvati od tuđih očekivanja, othrvati se od onoga što nas muči i konačno izustiti jednu dobro poznatu izreku koju volimo nositi na majicama, a to je ono – dosta je. Ja više ništa ne moram, ja sam se namorala. Ja sam se naslušala. Ja sam se napokušavala! Idem drugim putem!

Pokušavala sam biti dobra, pokušavala sam biti pametna, poslušna. Pokušavala sam udovoljiti svim glupostima ovoga svijeta koje ste mi nametnuli, ovako ili onako, u želji da mi učinite dobro ili zbog mira u kući.

Vrijeme je, možda je pravo vrijeme da, poput naše predsjednice, lupiš šakom o stol, ali zaistać lupiš, i kažeš – dosta je. Dosta je. Ništa ja ne moram, ja sam se namorala. Ne moram se zadovoljiti ovim prosjekom. Ne moram čak niti biti pristojna. Smijem reći drugima da me ostave na miru, da ću dijete pustiti zmazano ili poderano jer su mu to najdraže hlačice. Jer ih voli! Smijem reći drugima da gledaju svoja posla iako će to izazvati rat u obitelji! Iako će me gledati kao nerazumnu i nezahvalnu kuju!  Da! Pojest ću u 22 sata pola čokoladne torte i ujutro neću napraviti 245 trbušnjaka jer, iako tupite da ljepota dolazi iznutra, namećete pravilo brojanja kalorija i gladovanja do vješalice.

Ne moram! Ne moram ja ništa!