Nogometna groznica vlada cijelim ovim jadnim svijetom. Najvažnija i nimalo sporedna stvar, u kojoj se vrte milijarde, ispraznila je ulice, napunila birceve i natjerala tate u kriznim godinama i sinove u pubertetu da se druže. Prema Deloitteovom Godišnjem pregledu financija u nogometu, europsko nogometno tržište ostvarilo je 27,8 milijardi USD prihoda u sezoni 2016./17.
Vrte se pare.
Kruha i igara sirotinji dajte! Kako smo samo dobri i složni i kako svi navijamo… Kockaste su nam pive, kockaste su nam ribice i štapići. I čips nam postaje kockast, prašak za pranje, pegla za peglanje… Kockasta nam je i Predsjednica! Od reklama me boli glava. Naprosto su mi zgadili nogomet, koji inače volim. Više mi se ni tekme ne gledaju! I znam… Uvijek je sve lijepo dok pobjeđujemo. Kako li će biti kad krenemo gubiti? Taj me dio čak više zanima. Tada se pokažu sve ljudske radosti, ups gadosti!
Nisam već par dana bacila oko ni na vijesti tako da ne znam otkomentirati u kakvom su stanju ljevica ili desnica. Kao svi pravi katolici Hrvati, preskočila sam svoju nedjeljnu misu što me neće spriječiti da mudro i biblijski komentiram: „Kad ti daješ milostinju, neka ti ne zna ljevica tvoja, što čini desnica tvoja …“
O, Bože dragi, kako li je prigodno… Kako nam je samo život biblijski! Lijepo li je ovo moje, blaženo, neznanje.
Paradni konji i licemjeri
Idu mi na živce i paradiranja, kako vojna tako i ona gay. I parada je prošla, a da je nisam primijetila, osim na društvenim mrežama mojih kolega. Ne! Mislim da liberalnije čeljade od mene nećete naći. Ja sam apsolutno na čistu sa svime, ni s čim i ni s kim nemam problema, pa ni s pederima ili lezbama. Čisto su mi ti ljudi dragi. Volim ih i družim se s njima.
Dapače, većina lokalnih dušobrižnika, po mojoj frizuri, po mome stavu, pomisli kako sam baš ja dominantna lezbača, pa me odmah poželi za prijatelja. Ono što ide na živce, a svjedočim stalno takvim (osobito muškim) komentarima, je ono licemjerno, gotovo navijačko „ubij pedera“, ali neka se preda mnom ližu njih dvije, uzduž i poprijeko – cijeli dan, jer me to, gle čuda, pali. Mmmm, baš o tome cijeli život maštam… O njih dvije, spremne za mene, manekena, kauč nogometaša…
Sve mi se čini kako ću morati pustiti kosu, jer očito je i to jedan od faktora neuspješna dejtanja. Prošli tjedan sam (još jednom) čula: “… htio bih da imaš dužu kosu, ali nije to presudno, ma znaš…” Pa onda neki trć, brć… Baš sam ekipi na nekom eventu pokazala fotografiju s prve godine fakulteta i, čudna li čuda, svi su za to da opet postanem ona mala valovite, tamne kose, blijede puti. Da. U ovome svijetu ja sam postala Samson. Sva moja “snaga”, sva moja ljepota sakrila se u kosi.
(Ne) na ulice!
Tražiti moju dugu kosu nema smisla, kao što i nema smisla tražiti ikakve reforme, okupljati se po trgovima, ulicama ili haustorima, zaustavljati promete jer te apsolutno nitko ne doživljava, pa ni onaj sa zadnjim medvjedom u džepu. Ne znam može li ova Hrvatska bolje. Ne znam može li…. Ako si baš ono faca i željan promjena, ljeti te na kakvom skupu „opizdi“ sunce ili se zimi smrzneš kao piiiič i još ti se svi rugaju. Budala!
Čemu komentiranja pederskih ili masturbatorskih lektira, kad prva ja masu tih knjiga nisam pročitala, a ni neću, a ne vjerujem ni da će roditelji. Informatika, vjeronauk, etika, kultura… Koga briga! Roditelji baš ne čitaju, koliko vidim, a i prave se glupi… Ne čita ni Predsjednica. Koliko čujem, njena djeca su se školovala u privatnim školama u Washingtonu…
Dalje, kako smo uopće ovako „jaka“ nogometna nacija, prepuna odličnih kauč igrača, kauč trenera i najboljih kauč sudaca, a djeca nam nemaju ni normalne dvorane za tjelesni? Čemu zdrav duh u zdravom tijelu, kada moramo servirati obrok za 9 kuna po glavi u netom završenoj školskoj godini?! U zadnjih trideset godina prvašići su nam se udebljali za 2,5 kilograma, a više od polovice (56 posto) odraslih ljudi u Hrvatskoj ima prekomjernu težinu ili je pretila. Među njima sam i ja. Priznajem, u kategoriji sam “neka jedu kolače”. U kategoriji sam “sestro, pekara ja na putu, između dva jebena jurcanja… I nije baš tako skupo… Zgodno je, slasno i možda malo masno…”
Jesam. Nadrkana sam. Još mi samo fali neki guru s pričom o vremenu za sebe, s pričom o osvještavanju i još nekom debilnom mazanju očiju… Ovaj narod nema vremena za sebe. Ovaj narod se cijeli tjedan veseli petku, cijelu godinu mašta o godišnjem odmoru (moguće plaćenom na neki kredit) i cijeli svoj život traga za srećom koje neće biti. Cijeli život radi za penziju koju neće imati.
Eto. Što da vam kažem nego – nespojivo. Drmaju nas neki lažni ponos, lažne veličine, ego i neke vječne predrasude…
Nespojivo.
