Drama Queen: Nezahvalnica!

Pomirila sam se ja s tim da me nitko ne razumije. Doista ne očekujem od čitateljstva ni neku trunku prepoznavanja ili razumijevanja. Ovo bi i tako trebalo biti neko zabavno štivo! Ni moja obitelj, ni oni meni najbliži, ne shvaćaju niti čime se bavim, što sve radim i što zapravo pokušavam. Iskreno, ni ne trudim se objašnjavati. Uzalud je.

K tome sam i ovako lajava prilično samozatajna pa na Facebooku ili Instagramu rijetko poslikam intimne trenutke, a još manje prijateljske, intimne odnose. Ne slikam čak ni poslovno, a ni ne dičim se doskočicama koje u svom sastavu sadrže išta od riječi poduzetništvo, uspješno, inovativno, strateški, razvojno i slično. Još manje sam u fazi najdivnije, najljepše, najbolje, ljepotice, mačko i tako dalje i bliže…

A intimni odnosi, postat će, čini mi se, novi hit naše mladeži, zlatne i one nezlatne. Slijedeć primjere brojnih poznatih, klinci će uporno nasnimavati svoje nebuloze, pjevačke dosege, monodrame, fotkati svoje modne i beauty pokušaje, a mi ćemo ih podržavati uz ispriku kako smo i mi radili „pizdarije“. Jesmo. Samo ih nismo ovjekovječili.

U tome je bitna razlika. I ne mislim da je itko loš roditelj ako vlastitom djetetu kaže da i nije „nešto“. Nije sve u životu kritika. Ima nešto i u suočavanju sa stvarnošću. Nezahvalno je to. Znam. Pa, sve te traume i okrivljavanje… Ah… Teška, nezahvalna tema…

Kad smo već kod suočavanja i stvarnosti, u ovom našem Apsurdistanu pjevač pokušava postati predsjednik, a Predsjednica pokušava postati pjevačica. Ne znam što zapravo želi postati ona dugonoga starleta, ali čini mi se da u ovom beznađu jedino ona ima šanse, s obzirom na to da je kruha igara uvijek bilo premalo. S njom bi život možda mogao biti još zanimljiviji, a njena putovanja još atraktivnija. Inače se nešto poput Ljubav je na selu ne bi nikad snimalo!

Nisam mislila ni da ću ovo ikada izgovoriti, ali me veseli kad u kvartu puknu sve (tri) najbolje internetske veze pa ne moram gledati ni vijesti, a niti čitati portale. U zadnje vrijeme me u vijestima naživciraju oni koji s blesimetra pjevuckaju misleći da je naglašavanje pojedinih riječi i dijelova rečenice baš cool i da to tako treba. U naglašavanju i preglašavanju pa i gestikuliranju, Predsjednica nije dobar uzor.

Sve tri nacionalne televizije bi se trebale posramiti i shvatiti da nije diskriminatorno djecu, koja ne mogu proći govorne vježbe, ako ih uopće ima, izbaciti iz programa. Ta „meka“ č i ć, ž i š… Strašno… Evo – ja ne bih dala da mi netko s Parkinsonom bude neurokirurg! Kužite? I ne prodajite mi spiku o “živom” jeziku… A ni mandarine!

Sretna što ne propuštam ništa, na ovaj praznični dan, sva sam raznježena iščekivanjem kako ću uzeti knjigu u ruke. “Bolje je čitati dobru knjigu nego komunicirati s ispraznim ljudima“, tješim se. Uzet ću neku na engleskom, da ponovim jezik. Čovjek uči dok je živ pa me Šuica podsjetila kako bi bilo dobro ponoviti gramatiku, uplatiti neki privatni tečaj jer ipak nisam profesorica poput nje. Ipak nisam toliko besramna.

Ja sam samo nezahvalna. I kao sugovornik, i kao kolumnist, i kao komentator…

I još uvijek imam tremu pred kakav javni nastup…