Drama Queen: Nije svako zlo za zlo

Prvi put sam zamoljena da ne pišem. Da ne govorim. Da ne kažem. Da ne prozovem.

Čudan je to osjećaj pa eto – neću nikoga ponaosob prozvati. Samo ću raditi ono što me inače opušta i što volim i za što ću jednoga dana, moguće pronaći vremena… Pisat ću!

Sjetila sam se jednog starog teksta… Mirno, staloženo razmišljajući o svemu pa i o zabranama počela sam tipkati…

Nekad bih najradije da mogu sve sama. Baš sama, jer mi se čini da ono što sam ne odradiš neće se niti završiti. Tako je i u međuljudskim odnosima. Ako ih sam ne završiš, većinom će ti se dogodi sisanje krvi na slamčicu i poneki bumerang.

Postoji par ljudi s kojima više ne komuniciram. Čini mi se kako će ih biti još. Ljudi prolaze kroz naše i živote i u različitim fazama nam na neki način i trebaju, a onda se lagano gube, blijede poput starih fotografija. Neki prije, neki kasnije. Ne mislim kako je to išta loše. Zapravo, mislim kako je to dobro.

Negdje sam pročitala divnu rečenicu:

 

… a neke ljude jednostavno prerasteš…

 

Da vas pitam, s koliko njih iz vrtića ste još uvijek „dobri“? Kakvo je stanje s ekipom iz osnovnjaka ili srednje? S kim ste s fakulteta odlični, ako ste studirali? Koliko vas se nađe s bivšom kolegicom ili kolegom s posla? Ili bivšim partnerima?

Prirodno je da stvari blijede. Zar ne? Prirodno je da zaboravljamo.

Uvijek sam se trudila biti pravedna. Ah, koja budala! Trudila sam se pomoći i razumjeti sve te ljude koji su prolazili oko mene s različitim karakterima, aurama, energijama, ma nazovite to kako god. Pokušavala sam racionalno objasniti njihove postupke, pronaći opravdanje za njih. Shvatiti. U jednom momentu svoga života, za koji smatram kako mi je najbolja i najveća prekretnica, prestala sam se truditi.

Taj proces je trajao prilično dugo. Dugo sam se opirala toj nekoj, nazovimo to ravnodušnosti, ili hladnoći ili možda raciju. Moguće da je to bio i čin opraštanja, možda čak opraštanja samoj sebi, čin razumijevanja same sebe, drugih ljudi i naših odnosa. Počela sam se lagano, ali sigurno odmicati. Shvatila sam kako me to oslobađa. Kako micanje od negative stvara toliko novih prostora i izgrađuje te. Micanje od jednog negativca u vašem životu pomaže vam naletjeti na 33 pozitivca koja niste ni vidjeli, kao ono kad od drveta ne vidiš šumu. Ponekad nam treba distanca da bismo bolje sagledali sve kvalitete stvari ili osobe koju promatramo. Nije svako zlo za zlo, kaže narodna.

 

zrcalo

 

Većina ljudi se pita „zašto baš ja“. Većina se pita i „zašto baš meni“… Mnogima su krivci svemir, teorije zavjere, Bog, Vlada, zakonodavna regulativa… Dobro… U neku ruku i u nekim situacijama ne možemo se pohvaliti kako nam je državica san snova… Gledate političare, one iskusne i neiskusne, i pomislite najčešće kako vam nije jasno u kojem oni svemiru žive. Shvaćate li zašto je i koliko je važno zanimanje stilista, zašto je važno proći trening javnog nastupa, posjetiti profesionalnog šminkera ili poslušati savjet iskusne frizerke, ali i kakvog komunikacijskog stručnjaka?

U traženju životnih odgovora, poslova, društva postoji ekipa koja toliko zabrije na negativu da im se samo negativno vraća. Kužite? Sjedite s njima i, kao u horor filmu, osjećate kako se nad vama nadvija neka crna spodoba. Nakon nekoga vremena, ta crna spodoba njihove negative raste i bojite se da vas ne proguta. Slušate njihove jadne, male probleme i bojite se da vas ne proždru. I kada ostanete sami, želite se oprati, izribati kao da ste se valjali u nekom radioaktivnom blatu.

Volim čitati komentare na portalima. Pogledajte te komentare. Toliko gorčine, jala, jada… Kada ste zadnji put pročitali nešto pozitivno? Kada ste se zadnji puta uključili u nešto pozitivno? Da, da, budete…

Netko me je nedavno priupitao zašto surađujem sa ženom s kojom surađujem. Zašto, kad je toliko prepreka koje sam mogla elegantno izbjeći. Ono što me je fasciniralo je duboki, pomalo zbunjen pogled na moje objašnjenje koliko sam ja tu jednostavno sebična. Da. Sebično volim njenu pozitivnu energiju koja me gura naprijed, koja izaziva u meni neki čudan, dobar osjećaj. Da, sebično. Jer želiš biti bolji. Želiš biti uspješniji, želiš se pametno baviti pametnim stvarima. Ponekad samo onako “plitko“ želiš biti ljepši.

S druge strane, pokajala sam se jer sam neke ljude pomalo naivno, ali opet sebično i težeći višim ciljevima, pustila u svoje kutke. Ne brinite, takvih se čovjek može vrlo brzo riješiti, otresti ih, a da uopće ne osjeti niti trunku grižnje savjesti. Ponekad se družite s ljudima koji naoko nemaju ništa zajedničko s vama i izgledate pomalo čudno kada vas vide skupa. Baš s takvima imam jednu divnu povezanost, toplinu i totalno zdrav, dubok temelj.

Gledate se u zrcalo. Što vidite? Samo dobro ili samo loše? Vidite li špek, podočnjake, celulit? Vidite li lijep osmijeh, naspavano lice, možda konačno pravilno nanesen tuš na lijevom kapku!?

Jesu li tretmani toliko željeno rješenje? Hoće li oni “ispeglati” krivnju?

Što vas čini sretnijima? Što vas motivira? Ono dobro? Možda ono loše?

Lijepe stvari čine život ljepšim, pozitivne stvari čine život pozitivnijim. Mantranje i traženje krivaca samo nas dublje vuče u crnu rupu. Prihvaćanje stvarnog stanja, s daškom pozitive, pomaže nam pronaći nešto dobro u svemu… Jer, nije svako zlo za zlo. Ponekad zakoračiš u prazno da bi te iznenadio nečiji topli zagrljaj.