Da mi je tko rekao da ću žaliti za vremenima kada sam Jesenjina recitirala na hrvatskom i ruskom jeziku, rekla bih mu da je lud! Još uvijek znam njegovo Pismo majci, gotovo u cijelosti, na oba jezika… No, kada si srednjoškolac, štošta ti je glupo pa i učenje pjesama napamet! Bilo je važno zabaviti se, isplesati jer su diskaći bili popularni, a meni zanimljivi frajeri koji su imali nešto ritma. Bože, koliko li sam samo kalorija znala potrošiti u jednom takvom izlasku! E.T. i Vanna, Ella… Madonna… Tko se brinuo za stihove!?
Rugali smo se profesorici Višnji koja je inzistirala na ruskoj poeziji, ali i na poeziji općenito. Hodajući s maramicom ispod nosa, vrištala je na nas, mrmljala o hormonima uz zazivanje vode i sapuna i zaljubljeno pričala o Jesenjinu. Tek kasnije sam shvatila zašto. Shvatila sam ja i hormone, a i sapun.
Hit na hit!
Zadnjih par dana u redakcijskom inboxu našlo se par novih, potencijalnih hitova hrvatskih zvijezda i zvjezdica. Zbunjena, ali to mora tako biti, poslušala sam sve te pjesmuljke, melodije i stihove i ne znam zašto, sjetila se i Jesenjina i Šimića i Ujevića… Sjetila sam se i Višnje i svog školskog kolege i walkmana na kojem sam slušala sve i svašta. Tako je nekad u mraku sobe treštala u moje uši Carmina Burana, nekad Eros Ramazzotti, pa New Kids on the Block…
Kolega se brinuo za moj dobar ukus pa bi mi znao posuditi kazete pod prijetnjom smrti za slučaj da je walkman “proguta”! Njega više nema, nama ni walkmana… A meni se čini da više nema niti moga “dobrog“ ukusa, bar što se tiče pjesama i glazbe. Kao da sam primorana (zbog posla, najviše, jer moraš biti u trendu) odslušati sve gluparije svijeta i još se čuditi kako se ljudi dive tim uracima! Očima neće da vidi, ušima neće da čuje, srcem neće da razumije, niti da se obrati… (Mt 13,15)… Evo i Novi zavjet mi je na pameti… I samog Boga zazivam upomoć…
(Ne)ukus
Za razliku od (velike većine) današnjih matera, moja mater me učila, gotovo do same smrti, da prije nego li išta zaustim dobro razmislim prije nego li to nešto glasno p(r)oserem. Ona, koju sam zapamtila kao vječnog mrguda, nikad me nije tetošila kao najbolju i najpametniju, a još manje je voljela moj ukus. Kako glazbeni, tako i stilski. Bile smo nebo i zemlja. Tako sam se i ovaj puta, po materinom savjetu, ugrizla za jezik slušajući hvalospjeve o hitovima i izvođačima koje najblaže rečeno (ne)razumijem. A dok se ja trudim shvatiti i dok proklinjem zadnji u mjesecu, oni zarađuju.
Ponavljajući sama sebi kako se o ukusima i okusima ne raspravlja, grizla sam taj svoj lajavi jezik slušajući te iste hitove i sjećajući se kako je moj bivši s guštom jeo sve moje brzinske splačine, bile one zagorene ili presoljene. To je to. Volio me je pa je valjda sve moje bilo dobro. Neke stvari, očito je, nikada neću razumjeti. To potvrđuje i onu da ako nemate kritičare vjerojatno ćete i uspjeti u tom svom nekom naumu.
Pokačila sam se i s frendom komentirajući i instagram profile oštro pobijajući tvrdnju kako su sve žene lijepe, svaka na svoj način, bile one mršave ili debele, mlade ili stare, popravljene ili bez filtera. Nisu, brate, isto kao što nisu ni svi muškarci ljepotani. Ali, imaju, rekoh dubokoumno, oni ružniji jednu drugu prednost koja je prednost nad svim prednostima. Nešto se više trude i u životu i oko tebe, a i u krevetu.
No, kako bi i sam Ciceron rekao: “Govornik je nalik na lijepu ženu: oboje su tašti.” Zato, bolje da ja ušutim…
