Nikad nisam imala ništa protiv djece, ali protiv roditelja bi se dalo štošta napisati. U mojoj ludoj glavi, provođenje vremena s nečijim potomcima obično bi znalo rezultirati dobro nam poznatom uzrečicom – kontracepcija. Baš kada bih pomislila kako bih mogla postati mama i kada bih svom bivšem krenula o djeci, moja Najdraža bi (za)trebala neko čuvanje. Moram biti iskrena i priznati, njena djeca su uvijek najbolja kada je ona udaljena koju svjetlosnu godinu od njih. Čim je ona blizu, stalno nešto… Nakon kojih dva sata, znala bih da to možda baš i nije za mene. Mudro bi me gledala i zlobno se smješkala.
Drage moje, ako želite biti mame, okanite se dadiljanja, glumljenja dobrih teta, kuma i, u konačnici, prijateljica. To će vas samo odvratiti od potencijalnog nauma da i vi jednoga dana postanete kraljica majka, da nafotkavate svog Mini-Me i da se divite nekom novom genetskom kodu ili naslijeđu. Da se hvalite kako imate najpametniju, najsavršeniju i tko zna kako sve talentiranu djecu.
Nedavno smo sjedili na jednoj kavi, u prepunom bircu, i slušali urlanje preslatke curice kojoj mama nije dala mobitel. Urlikanje je prelazilo neku podnošljivu dozu decibela, a meni se doza neobazrivosti prema drugima učinila prilično nekulturnom. Gospođu niti najmanje nisu uzrujavali naši nervozni pogledi.
Možete reći da smo ovakvi ili onakvi, ali svatko od nas zaslužuje malo mira, pa i na nekoj prijateljskoj kavi. Odraz poštivanja vremena i navika drugih ljudi ne odražava vaš stav da ignorirate vlastito dijete i dopuštate beskrajno urlanje. Ne čini mi se to najboljim načinom rješavanja problema. Nas tridesetak ne mora slušati nikoga pa ni nečije dijete kako se dere, ali smatram kako bi bilo uredu da se gospođa sama sjetila izaći i ostaviti druge na miru.
Nema tu isprike – dijete ovo ili ono, niti smo mi mrzitelji. Vjerujem da bi nas sve vlastita majka zatukla da smo se tako ponašali, vrištali ili se bacali po podu.
Ne znam gdje se dogodio taj neki prebačaj da našoj djeci dopuštamo apsolutno svakakve gluposti. Nemamo živaca, volje ili silno želimo biti drugačiji roditelji od naših roditelja?
Tako sam se silno trudila izbjeći jedno novinarsko putovanje u Falkensteiner CLUB FUNIMATION BORIK. Ono, prva stvar koja mi je pala na pamet – ma tamo ima te klinčadije, to se cijeli dan dere i cendra…
Ah, tko će to!?
Ono što me fasciniralo, osim da je sve prilagođeno djeci, pa i klupica ispod umivaonika, bilo da je ručak ili večera, ta djeca uredno sjede, jedu… Nitko ne cvili, nitko se ne dere i, zapravo, sve je vrlo ležerno i ugodno. I nije da baš ima Hrvata, što mi opet ostavlja pitanje postaje li i odgoj neki hrvatski problem?
Ne znam. Da sam ja ikada vrisnula u dućanu ili se počela bacati po podu, vjerujem da bih zapamtila taj dan do kraja života. Znam. Opet ćete reći da je „u naše vrijeme“ puno toga bilo drugačije. Možda nam je dovoljno opravdanje i ta luda činjenica da su dućani u naše doba bili nešto posve drugo. Nisu te napadala kinder jaja i neke silne, šarene bombone s donjih polica. Nije bilo toliko slatkiša, a Bronhi, Kiki i Kavabon su sve čega se sjećam…
Krpa i usisavač su me pratili od malih nogu, a bome sam znala i završavati ručak i kuhati prilog s tek navršenih deset godina. I nikad se nisam opekla, a nisam ni izazvala požar!
Sve mi se više čini da današnji roditelji žele djecu poštedjeti svih mogućih i nemogućih obaveza pa, osim razvažanja na raznorazne aktivnosti, aktivnosti pospremanja, brisanja prašine ili kuhanja ne postoje. Čini mi se da smo u fazi „kad smo morali mi, neka ne moraju oni“.
A onda, u konačnici, nije ni čudo da uzdasi majki, koje stvaraju male parazite koji si ne žele sami natočiti vodu, ostaju neshvaćeni na kraju svakoga dana…
