Drama Queen: Ostati posran pored Walla

Znam da će zvučati totalno ružno, ali postoji par istina koje morate čuti o svijetu koji gledate na dalekovidnicama i kojima vas bombardiraju na portalima poput moga.

Postoji tužna istina koju ja zovem uvijek „ostaneš posran“. Podržali smo bezbroj akcija, prepoznali milijun problema, pisali… Međutim, prosječni hrvatski puk najčešće ne vodi brigu o nekim višim ciljevima. I ne vrijeđajte se oko toga. Čak je i prirodno da vas baš briga za, recimo, nekim obiteljskim zakonom koji se bavi udomljavanjem. Niti ste udomljeni, niti ćete biti, a niti želite postati udomitelj. Ja vam ne zamjeram. Bilo bi to posve licemjerno od mene koju ne zanima, recimo, ugradnja trepavica.

Prosječni hrvatski puk misli o „u se, na se i poda se“… Hrvatski puk je apsolutno nesvjestan razmjera nepotizma i korupcije, kao i diskriminacije… I tako dalje, i tako dalje… Da sad ne prosipam previše filozofije i da ne ispadam bolja od vas, jer nisam.

Nakon nekih (humanitarnih, kulturnih i inih) akcija shvatiš da svi ti likovi i priljepci na fotografijama, zapravo nisu ništa drugo nego „u se na se i poda se“ likovi. Koliko se god trude ne biti hrvatski tipični, oni to ipak jesu. Tužna je istina da moje kolege i ja pišemo, da se trudimo, da objavljujemo, da i vas na neki način davimo činjenicama ne biste li shvatili kolika je istinska važnost kakvog projekta. I sami smo svjesni koliko je dobro pisati o glupostima, aferama i afericama, te o nekim beauty stvarčicama, budući da se to čita, klika i slično. A mi živimo od čitanja, ma koliko ono glupo bilo. I svjesni smo toga. I na kraju cijele priče, kada se potrudimo i podržimo hvalevrijedne akcije, ne dobijemo niti jedno obično hvala.

Akcije većinom budu doista, ponovit ću tu riječ, hvalevrijedne, i nikad se nisam bavila time tko mi je tu simpatičan ili antipatičan. A antipatičnih je, vjerujete, previše. Akcija mi najčešće daje nadu da je hrvatski puk shvatio da će jedino i samo on biti pokretač promjena. Naravno, promjena na bolje. I onda imate fotografiju ispred nekog Walla, koji bi trebao predstaviti svu snagu projekta, koji na koncu posluži za apsolutno, totalno i jedino samopromociju.

Da. Najgore je kad ljudi stanu pred Wall i krenu se fotografirati. Fotografiranje obično postane kamen spoticanja. Predivne toalete, predivne frizure, predivna šminka i predivno hvala svima, osim nama, medijima… Na Wallu obično sve „važno“ dođe u drugi plan… Na Wallu ljudi ne vide ništa doli: „O, ljepotice, divna si…“ i slično. I vraćamo se na ona klik i komentar s početka priče… Važne stvari se izgube…

Oprostite, ja nisam tašta. Na vlastitom se mediju mogu naslikavati i objavljivati koliko želim, pa sam to učinila samo jednom. I to na promociji vlastite knjige, a sam fotograf Tomislav Smoljanović zna koliko je bilo teško uhvatiti tih par fotki na kojima ne radim grimasu i ne gestikuliram!

Ali, svejedno mislim da bi jedno „obično“ hvala nakon podržanog ili odrađenog projekta značilo puno i mojim kolegama novinarima, PR-ovcima, event managerima… Iako to, vjerujem, nikad nećemo priznati…