Netko mi nedavno reče, kako bi bilo dobro pisati o vedrijim temama. Dramatiziram i stalno negodujem, i nikad mi ništa nije dovoljno dobro. Od miša napravim slona. U plastu sijena gubim iglu, pa je tražim. I naravno da je ne nađem. I shvaćena sam, a i nisam shvaćena. Drama. Uvijek neka drama. I već sam dosadna s tim.
Nije da volim kritike ili da slušam savjete, ali svatih kako je moj sugovornik vjerojatno u pravu. Barem sam naučila poslušati i one stvari koje mi se ne sviđaju čuti. Da. Ego je stravična stvarčica. A kritika? Boli! I baš mi se učini kako je cijeli moj fokus usmjeren samo na veličanstvenu Mene, na vatromet moga, osobna križa. Ne najgorega na svijetu, ali moga. Moga i samo moga. I volim ga i mrzim. I težak je, a nije najteži, a moj je i borim se s njim.
Na burzi je zabava
A vidjela sam i čula svašta ovih zadnjih dana. Sudjelovala u radostima naše Domovine. Posjetila nezaobilazna mjesta velikog broja mladih Hrvata, Hrvatski zavod za zapošljavanje. I kao na nekom tulumu, na samom ulazu, velika, dugačka zmija, poredanih ljudi. Sjetilo me na neki davni upad na neki od tuluma. Vidiš, znam ja i pozitivno misliti. Gledati sve s vedrije strane, veselo koračati uz neku budnicu. Okružen mladosti, odmah se i osjećaš mlađe. A i ljepše, kada si u društvu zgodnih, mladih, a čini mi se i pametnih, ljudi. I strpljivo koračam u redu. A ni strpljivost, ne ponosim se time, mi nije jača strana. Kao u nekom transu, uz svu tu mladost, kao da mi je lakše. Zvuči li to sebično i ružno? Ne znam. Znam da se osjećam lijepo, mlado i poletno, i na burzi. I ljudi su tako divni, ma što mi mislili o tome…
Dok vrtim zadnjih par dana u svojoj glavi, u nekom pokušaju prisjećanja trenutaka koji su mi se učinili vedri i veseli, i pored blagdana, obitelji i prijatelja, nekako mi samo jedan poziv pada na pamet. Zapravo, nazvala sam ja, u totalno pravom trenutku, s krivim razlogom. Ali, tako kod mene obično bude. I blebećem bez kraja i konca. Htjela sam konačno reći neku pozitivnu misao, a ono, druga strana i ta neka druga energija, zaustaviše moje graktanje. A baš sam se opet htjela fokusirati na veličanstvenu Mene. Nježan i drhtav glas. Suspregnute suze. I, napokon, neke dobre vijesti. Neke zaista dobre vijesti. Vijesti koje ti kažu koliko si malen, a koliko važan. Koliko si jak i kad si slab. Vijesti koje će ti reći, živi danas, pusti sutra. Tko zna što sutra nosi. Vijesti koje te mole drugi puta drugačije! Vijesti koje te vrate u mladost, na neki od tuluma kojih se i sjećaš i ne sjećaš, opijen od mladosti, ludosti i nešto alkohola, i u kojima te ne zanima sutra i koliko će te boljeti glava. Postoji samo danas i sve je lijepo.
Samo te jedno molim, obećaj sam sebi, drugačije. Obećaj sebi mir. Obećaj bez gorčine, bez problema, bez straha.
Obećat ću sebi mir. Da konačno, mir. Smirenost. Stres- ništa! Obećat ću sebi osmijeh. I kao najveći dar, držati ga na posebnom mjestu. Osmijeh i mir. Ja ne trebam više.
You must be logged in to post a comment Login