Drama Queen: Paralelni svemir

Gledajući ove predsjedničke izbore, počela sam doista misliti kako postoje paralelni svemiri, svemiri kojih neki od nas nisu svjesni, ali su tu… Oni paralelni svemiri za koje znanstvenici tvrde da nose vlastitu verziju stvarnosti. Odjednom niknu heroji, borci za pravdu, donositelji investicija, branitelji prirode i kojekakvih prava. Dižu se plaće, privija se na grudi, busa se u prsa… Ne znam. Moguće da se samo meni čini da se ne mičemo s mrtve točke.

No, nisu samo političari ušuškani u paralelnim svemirima. Gledam nebrojeno mnogo lica koja vide apsolutno neku drugu, vlastitu, alternativnu verziju okruženja i događaja oko nas. Moguće da sam i ja u paralelki, budući da vidim sve nekako negativno i sarkastično.

Ne znam kako smo došli do toga da počinjemo vjerovati u bajke. Je li ta moć samouvjerenja i nekakvog kvazioptimizma toliko zavladala umovima? Mislim da je moj Ruski Princ najbolji paralelno svemirski igrač, s obzirom na to koliko različito vidimo istu stvar.

Moguće da je i moj Advent paralelni svemir obasjan ljudskom dobrotom, volontiranjem, humanitarnim radom, a ne kobasicama i kuhanim vinom. Čak, evo, lagano pada snijeg dok se druškamo smrznutih noseva. A kad neke prijatelje ne vidiš dugo i kad se pokušate zagrijati, osim pošalica, krenete u žustre rasprave, dotaknete se i nekih tema koje si, možda, htio zaobići. Posve je neminovno, osim politike, doći će red i na teme o muškarcima i ženama.

S obzirom na to da sam nekako odabrala biti sama, kad pogledam sve te ljude u paralelnim svemirima, prvo što me zagolica je pitanje što je u glavama nekih žena, ali i pokojeg muškarca. Vlada li tamo neka omaglica, pomrčina, vječni retrogradni Merkur ili se bacaju šljokice na tone? Žene okružene zahtjevnom, pomalo nerazumnom djecom, muževima, ljubavnicima, partnerima i čime sve ne, najčešće su same. One su te koje će morati raspetljati čvorove.

Kada se dogodi neki istinski problem, čovjek uvijek shvati koliko je sam. Ništa se neće riješiti nekim čarobnim štapićem i za sve ćeš se morati nekako izboriti – sam. To je pravilo, a ne iznimka. Odjednom tvoja okolina nađe milijun prepreka zašto se nešto ne može ili neće napraviti ili odraditi. Tako shvatiš da si, recimo to onako poslovnim rječnikom, promašio investiciju. Da si potrošio vrijeme i trudio se oko nekoga tko ne zavrjeđuje niti sekundu tvoje pažnje. Ovdje mislim više na muškarce, žene, ali i prijatelje. Njih si odabrao. Obitelj ti je i tako nametnuta. Mislim da je jedna od mojih prijateljica upravo jučer shvatila koliko je, unatoč i usprkos svemu, sama.

No, ono što je još žalosnije od propale investicije, čovjek nije spreman prihvatiti činjenicu da se događaju sranja, jer živiš sranja. Živiš u nekom sranju, ili bih se vratila na onaj paralelni svemir, iz kojeg nikako ne možeš izaći jer si uljuljan u alternativnu verziju sebe. I obično je ta verzija nekako, barem u tvojim očima, poboljšana – pa ne vidiš dalje od nosa. Slično kao selfie s bezbroj filtera pa kad te netko „live“ vidi padne u nesvijest – jer je to totalno daleko od istine. Apsolutno photoshopirano!

Žene koje žive s frajerima s kojima uopće nisu zadovoljne, koje nisu zadovoljne pažnjom kojima ih obasipaju, koji ih ne zadovoljavaju na različite načine, posebno su mi omiljene.

Uvijek je tu nekakva lažna, paralelno svemirska pojava, koja iza sebe krije strah od samoće. Zašto ostati u lošoj vezi? Je li strah od samoće zamaskirani strah od suočavanja s tugom, ljutnjom, strahom od napuštanja, strahom od suočavanja s problemima? Lažeš li sam sebi da je u dvoje lakše?

Ne znam. I dalje mislim da je bolje biti sam nego u lošem društvu…