Drama Queen: Parazit

Još jedna jurnjava Zagrebom. Gledam na sat i, sva u strahu od kašnjenja, glasno uzdišem. Čeka me stokilometarska kolona, a baš sam mislila kako sam uspješno preskočila špicu. Pogledi nam se zabrinuto sreću u retrovizoru. Slabašno se osmjehnem starijem gospodinu koji me svojim izgledom podsjeća na Djeda Božićnjaka. Danas je on moj vozač. Strpljiv je i blag. Totalno me smiruje.

Gospodin lagano sliježe ramenima komentirajući kako ne zna što se događa u ovom gradu. Komentira Zagreb prije 30 godina i danas te (nepostojeću) infrastrukturu. Ta, gdje bismo bili bez malo politike i koje packe vladajućima!? Odgovaram kako ne znam u koje vrijeme krenuti, kako se organizirati – budući da uvijek upadnem u neku od gužvi. Ljudi kao da ne rade ili su svi vozači, poput njega. Napominjem kako imamo cijelih 20 minuta da stignem na neki od beskrajnih sastanaka koji najčešće nemaju smisla. Ljudi jednostavno ne razumiju koliko se vremena gubi hodajući okolo po sastancima na kojima se ništa ne konkretizira ili po eventima koji su svi manje/više uvijek isti. Volim naglasiti kako sam moderna pa nekakav Skype ili WhatsApp ili Viber call nemaju nikakve razlike u mojoj percepciji u odnosu na ispijanje kave u zadimljenom prostoru.

Nastavljamo razgovarati. Gospodin, onako sav zabrinut, gleda i kaže: „Vi,  gospođo, puno nešto radite? Ne ispuštate mobitel.“ Preskačem ovo gospođo i lagano se osmjehnem pokušavajući objasniti da trenutno ne znam tko mi glavu nosi. Sama sebi dodajem kako sam vjerojatno glupa budući da svemu prilazim prilično ozbiljno i odgovorno i da se najčešće grizem kada vidim kako su ljudi u modu „Kako ćemo? Lako ćemo!“ Plus, nemam ni muža – hranitelja.

Ne izgleda mi kao nekakav perverzni lik, pa onako hrabro, glasno kažem kako sam sama. Volim ja te taksiste. U jednom momentu shvatiš koliko nekad čovjek i njih treba saslušati.

Čovjek ima kuću na tri kata. U prizemlju su on i, kako reče, „luda“ žena. Na prvom i drugom katu su sinovi. Ima ih dvojicu. Oba imaju preko trideset godina. Obojica su sami, poput mene. Za cijelu kuću on i žena plaćaju svaki mjesec oko 1800 kuna grijanja. On i žena. Ništa sinovi. Žena svaki dan kuha. Žena pere i pegla. On vozi. Eto, da u penziji popravi to malo kućnog budžeta. Jer sinovi, gle čuda, ne plaćaju režije. Vidim da ne daju ni za hranu. Kaže kako bi ih najradije udario tavom po glavi kad se spuste i podignu poklopac nekog lonca. Ali, suzdržava se. Zbog žene. Žena stalno misli kako toj djeci treba pomagati. Zbunjen je. Ne zna oko čega više pomažu. Žena još uvijek radi. Sinovi nemaju cure. Jedno vrijeme se pitao kolika je vjerojatnost da su obojica pederi. I kaže on meni: „Prijatelj mi je otvorio oči. Moji sinovi su pametni. Žive u hotelu A kategorije! Imaju sve i nitko im ne kvoca. Znate, ja kvocam ženi. Stalno joj kvocam. Najviše zbog njih dvojice. Da bar nikad nismo napravili kuću. Da samo ih bar potjerali s dvadeset!“

Složim se s njim i potvrdim da mu je žena luda. Totalno luda! Da umjesto uživanja imaju dva parazita i dodam da sam možda i zbog toga sama. Da mi se ne kuha, ne pere i ne peglaju tuđe košulje. Da je normalno tražiti partnera u svemu, pa i u kućanskim poslovima. Hej, partnera!

I ne znam kako smo došli na seks, ali zaključak je jednoglasno donesen:

Pičku je lako naći. Kuharicu, pralju i spremačicu puno teže.