Drama Queen: Pet do podne

Subota pet minuta do podne. Okružena svojim divnim prijateljicama stajala sam na mirnom, kulturnom, dostojanstvenom, građanskom prosvjedu #spasime. Stajala zaklonjena kao mnogi obični i neki neobični, poznati ljudi iza sunčanih naočala. Slušala. Skrivala sam suze. Suze tuge, ali i suze sreće jer eto, kao da smo konačno izašli iz tih svojih čahura željni da se i naš glas čuje. Jer pet do podne je za štošta u ovoj državi, a ne samo za obiteljsko nasilje.

Jeleni i ekipi skidam kapu. Ali, Jelena ovdje nije važna. Nije važno niti koliko poznajemo zakone. Nije važno od kuda je tko došao. Važno je samo da smo digli glas protiv nasilja.

Ne znam hoćemo li išta  promijenili, ali mogu sama sebi reći da sam probala. Ne znam jesmo li zaustavili ičiju ruku. Ne znam jesmo li ikoga probudili ili educirali.

Ne znam hoćemo li se ponovno okupiti, možda čak zbog zahvale sustavu koji je počeo funkcionirati, štititi, odnosno sustavu koji će educirati neke nove generacije da prepoznaju i spriječe nasilje bilo kojega tipa…

Znanje je moć! Vjerujem u edukaciju!

Život današnjice uvelike se razlikuje od života koji smo vodili prije nekih četrdesetak godina. Život današnjice se sastoji u tome da radimo od jutra do mraka, da smo se skoncentrirali u jedan veliki grad u kojemu nemamo gdje pustiti djecu da ispucaju svoju energiju i da onako umorna sretno zaspu. Mi smo imali livade prepune cvijeća i nitko se nikada nije bojao vožnje bicikla ili rola bez kacige ili penjanja na stablo.

Umorni od svega, pa i od putovanja na posao i s posla, željni ono malo mira koji svatko od nas zaslužuje, najlakše je koji put djetetu gurnuti mobitel u ruke. Ne osuđujem vas. Ne brinite. Ne osuđujem vas dok ih vozite na razne aktivnosti.

Svjesna sam da su vam djeca na prvome mjestu, da najčešće zaboravite na sebe radi njih.

Ali, kakav smo crtić upalili? Kakvu smo im igricu dali da igraju? Koji film u kinu gledaju? Kakvu igračku smo im kupili? Čiju pjesmicu prvo pjevaju?

Jesmo li svjesni nasilja u školskim klupama?

Jesmo li svjesni stihova koji trešte iz slušalica naše mladeži? Jesmo li svjesni njihova značenja?

Jesmo li svjesni poruka filmskih megahitova koji pune kino dvorane?

Jesmo li svjesni naslovnica portala i udarnih vijesti?

Senzacionalizam… Trivijalnosti… Nasilje… Ubojstva… Alkohol… Droga…

Teror u Nizozemskoj… Pokolj na Novom Zelandu…

Jesmo li uopće svjesni kakve smo sinove i kćeri odgojili i pripremili za život?

Zašto (ne) odgajamo dječake koji su spremni uzeti peglu u ruku ispeglati košulju, skuhati ručak, obrisati prašinu?

Zašto (ne) odgajamo djevojčice koje će biti spremne promijeniti žarulju ili obojiti zid?

Zar nismo ravnopravni? Zašto se dijelimo?

Kako da tu djecu (ne) naučimo što je seks i kako se zaštititi? Kako biti odgovoran?

Kako ih naučiti da je NE uvijek NE? Da modni izričaj nije poziv na seks…

Da nasilje nije samo šamar, da postoje mnogi, profinjeniji načini zlostavljanja, tjeranja u kut i ucjenjivanja? Da šamar ne znači ljubav. Kako ih naučiti da nije „to tako u braku“… Da biti obitelj ne znači doživotno šutjeti „o tome“…

I nisu samo muškarci zlostavljači. Nisu. Samo su, možda, fizički jači.

Zašto tu djecu (ne) naučimo da alkohol i droge neće donijeti zabavu, da nisi faca s bocom u ruci, da je zabava u tebi, u tvojim prijateljima, u vašim malim, slatkim nepodopštinama…

I gdje su bili uvijek glasni svećenici? Jer u subotu smo samo činili dobro…

Patetična sam, znam.