Bliži se Dan žena i ja, kao žena, kao neki wannabe influencer, trebala bih reći koju pametnu na tu temu. E, pa nemam vam što reći. Stvarno nemam. Dok gledam kako pevaljke skakuću na sceni u donjem rublju, zaista nemam što reći. Nisam tu da ikome branim implantate, filere, potezanja i zatezanja, ali kakvu poruku šaljemo onima koji su i onako nesigurni u sebe? Dok gomilamo stvari u ormare nesvjesni da jeftina roba znači neku tamo jeftinu radnu snagu, te neku upitnu, kako ja volim, reći kancerogenu kvalitetu – nemam što reći. Minimalac „njihovih“ švelja je 677 kuna kako bi, evo i mi, bili u trendu. I nisam bila na eventu godine uz zalogajčiće japanske kuhinje. Znaš, sve je to tamo negdje. Nije tu, na našem pragu. Nije blizu. Ne gledamo mi to svaki dan… Znam, reći ćete idealist…
Zadnjih dana nešto često mislim na babu i na neke stvari koji mi je onako kao u povjerenju znala reći. Baba je na pragu devedesetih. Živa je. Kaže, dobro je. Ne vidi i ne čuje, odnosno čuje samo ono što želi, što je, shvatih, pravi blagoslov u današnje vrijeme. Kao baba gatara reći ću, mora da joj se vrijeme primaklo, čim mi je toliko u mislima…
Baba je bila radnica. Stalno neko kopanje, sađenje, vađenje… Ali, kad bi me pozvala da joj pomognem plijeviti u vrtu, znala bih da me čeka neka životna lekcija. Znaš, mlad si i sve misliš pregazilo ih vrijeme i nemaju pojma o životu, a onda, ovako u četrdesetima, shvatiš koliko su te babe bile u pravu.
Sjećam se, bilo je to davno, čupkamo mi neku travu, slagat ću vam, ne znam je li kupus ili smo bili na dijelu s jagodama, i pita ona mene zašto sam ga ostavila nakon toliko godina, praktički na oltaru. Nešto komentiramo i mrtva hladna mi veli: “Ćerce, ‘ko mu j*** mater! Nit’ prvi, a nit’ zadnji! Vi’d’ ćeš ti to!“ I bi tako…
Čemu ova digresija?
Pa, znate i mi smo bile mlade, lude i glupe. Prije svega glupe kad se sjetim tih nekih frajera zbog kojih smo patile moje prijateljice i ja. Ali, nikad, doista nikad nismo izgovorile da bi se zbog kakvog muškog majmuna „hitile pod vlak“! Čak ni u šali.
Niti jedna od nas se nije rezala kako bi tu ljubavnu bol pretvorila u fizičku, a kako čujem, danas je to u modi. I mi smo znale otrpjeti kašnjenja, nejavljanja i slične mušice, ali kako naučiti današnju djecu da prije svega moraju poštovati sebe kada ih s neta napadaju raznorazni mikro, makro i slični influenceri u kojima vide nekog svog malog Boga?!
Kako? Poštovati!? Svoje tijelo. Svoje ja. Jer, ako ne poštuješ sebe, ne možeš ni voljeti ili poštovati druge.
Isključimo mobitele, laptope i televizore… Pogasimo svjetla. Zatvorimo oči i udahnimo i počistimo pred svojim pragom. Teško je to, zar ne? Uvijek je lakše uprijeti prstom u drugoga.
