Evo baš se spremam nazvati sestričnu i njenog muža te ga pitati kako ona spava danas s njim u krevetu. Ne znam ni kako ni zašto, ali sjetila sam se doba rata i pokušavanja glumljenja odlazaka u sklonište. Da, upravo tako – glumljenja. Neki čudnim, nadasve mudrim putevima naše mame i tate te deda i baka su zaključili kako bismo za vrijeme tih prvih uzbuna, nas četvero, trebali spavati u prizemlju bakine i dedine kuće.
Soba je s južne strane, dobro zaštićena okolnim zdanjima. Za slučaj da se granata odluči spustiti u naše, odnosno bakino i dedino dvorište, jer danas to zbog imovinsko-pravnih odnosa ne mogu zvati našim dvorištem, a da nekoga ne naljutim, pala bi u močvarno područje, te se „ukopala“. Naši roditelji te baka i deda bili su posve uvjereni kako ne bi došlo do eksplozije…
Neka je to teorija koja mi se danas, zdravorazumski rečeno, protivi zakonima fizike. Ali, eto… Slušaj starije!
Naime, kako smo spavali svi skupa, tri desetogodišnjaka i ja sa svojih trinaest godina, u jednom krevetu, najveći problem tih dana nisu bile granate i smrtna opasnost, nego noge moje sestrične koje bi, u kojem god da si položaju legao, završile na čijoj glavi s prstićima zakopanim u nečije nosnice. Aranžman nije dugo trajao jer bismo se, valjda, međusobno svi poklali!
Dakle, pravo je vrijeme da priupitam njenog muža: „Dobro stari, kako ti uspiješ spavati u istom krevetu s tom jeguljom!?“
Kad malo bolje razmislim, vjerojatno sam se sjetila ove teme zbog činjenice da nam se bliži Dan zahvalnosti, Dan zahvalnosti na kojem bi, očito, trebali biti toliko, toliko zahvalni… Računajmo da konačno od 1102. godine Hrvati dobiše svoju državu i devedesetih ostvariše svoj san. Nemaš što nego osjećati ponos, razviti zastavu i domoljubno nazdraviti stoljetnim, hrvatskim žrtvama palim u bojevima za dom, na različitim hrvatskim poljima pod navalom različitih osvajača…
Dobro, u slučaju Predsjednice, možeš se sjetiti i nogometnog polja te veličati sudionike poput Zrinskih ili Frankopana, ali nije mi trenutno sport napet… Dobro, privila bih na svoje grudi mlado, mišićavo, znojno tijelo, znate da toliko iskrena jesam.
Prijatelj mi se smije budući da sam ovih dana u modu Zagorke i njene Gordane te, gledajući dnevnike i afere ministara, čitam nadugo i naširoko o plemenitosti Hrvata, o njihovom poštenju, ponosu, domoljublju i borbi za domovinu te prinošenju plemenite žrtve. Zagorka se, s još kojim hrvatskim velikanom, okreće u grobu!
Upravo se (opet) pitam, nisu li Hrvati apsolutno nesposobni sami imati svoju državu. Možda nam doista treba nekakav strani osvajač, jer koliko god u meni zvone Zagorkine riječi o plemenitosti, ponosu, poštenju, snazi i jedinstvu jednog naroda, s druge strane dnevnici i afere pokazuju apsolutni realitet u kojem je izbačen sav romantičarski kontekst ponosa i plemenitosti. Dobro, možda postoji neka romantika u bijelom i na bijelom (odabrane) hrvatske mladeži no nisam njen član pa o trenutnom romantičarstvu, ponosu, plemenitosti i sličnom u Hrvata ne mogu.
U meni se budi osjećaj tuge, jada i svjesnosti da smo gramziv, pohlepan narod. Narod kojem sunce i more ove godine neće napuniti kesu. Pohlepni smo i sada kada pokušavam pronaći novi stan i kada se čudim cijenama i rasponu značenja riječi moderno i luksuzno.
Ne znam kako ćemo se demografski obnoviti kada svjesno izjednačavamo riječi kućni ljubimac i dijete. Oboje dobiju jedno veliko NE. Ne znam što jedno dijete može tako strašno učiniti jednom stanu, ma koliko on bio moderan, luksuzan ili bijel, u skandinavskom stilu! Naravno, uz uvjet da su ljudi normalni. I znam, problem je u pravnoj državi koja ni tu ne funkcionira…
