Postoji li neka knjiga koja vam je promijenila život? Dobro, nećemo dramatično. Reći ćemo ovako, postoji li knjiga koja je na vas ostavila nekakav trag? Vjerujem da će većina potvrdno odgovoriti. Dok sam bila manja, ako ćemo reći da sam sad veća, „gutala“ sam Zagorku. Ono, djevojčica odrasla u tom romantičnom svijetu muškaraca koji će sve učiniti za ženu koju vole. Muškarci koji vole do groba i preko groba. Koji će sve učiniti za domovinu. Visoki, hrabri, ponosni muškarci, spremni na žrtvu. Bile su to neke osamdesete… Skrivećki bih čitala cijele dane, da starci ne shvate koliko zapravo malo spavam… Rojile su se slike, mašta bujala… Kad smo već kod čitanja, čitaju li ova današnja djeca. Meni bijaše radost, a čini mi se da je danas nepotrebna tlaka. Ako se varam, razuvjerite me.
Slušajući dnevnike, od kojih ne znam koji mi je gori od gorega, patetičniji od patetičnijeg, čovjek bi pomislio kako je bar pola naše vladajuće kaste odraslo na tim romantičarskim romanima i na veličanju domovine i hrvatstva kao takvoga. Posebni, visoki, ponosni – sve za ovaj mali, prelijepi kutak planete. Sve za zeleni, plodni, bogati kraj kojeg nam je, naravno, dao Bog, a zovemo ga dom… Dom vječno tlačen, ugnjetavan, stoljećima pod nečijim jarmom… Zagorkini snovi ispunjeni, ali ne znam koliko bi se ponosila da ovo vidi… Stvarnost je daleko drugačija. Ne postoje vitezovi slavonske ili neke druge ravni, ne postoji takav Siniša koji će ti poslati simpa poruku na Smartphone, a kamoli krvlju napisati pismo… Tko još piše pisma!? Nema nikakvih vitezova Sokolova koji brane sirotinju i potlačene. Ne mogu tu svrstati ni taj Živi zid. Ne postoje ni ljudi koji su spremni svoj privatni interes zanemariti i raditi za dobrobit zajednice. Ne postoje nikakvi Mostovi da nas spoje…
A onda sam, prilično rano, rekla bih prerano, pročitala Zločin i kaznu… Definitivno sam sigurna da vladajuće kaste taj roman nisu doživjele ni u redovnoj lektiri, a kamo li da im je bio izbor. Znam da je jedna moja prijateljica gutala Cvjetove zla Charlesa Baudelairea. I to godinama.
U nekom periodu života, u ruke mi je došao Anthony de Mello i Svjesnost. Nema to veze s činjenicom da je katolički svećenik, nego s jednostavnim pričicama koje ti onako duhovito „otvore oči“ i natjeraju da shvatiš koliko je sve prolazno i besmisleno. Kako te nitko i ništa, osim tebe samoga, ne može učiniti sretnim. Njegovo: „Hranite se zdravom hranom, dobrom zdravom hranom“, je genijalno jednostavno. Ne misleći na stvarnu hranu, dao je nekakav recept za mir, ispunjenost i sreću. Govorim o zalasku sunca, o prirodi, o dobrom filmu, o dobroj knjizi, o poslu u kojem uživaš, o dobrom, dragom društvu…
Danas čitam Bearu… Čitam, a knjiga čita mene. Sjetilo me nekih zaboravljenih ljudi, situacija, mjesta… I pitam se stalno zašto…
