Drama Queen: Potpora

Postoji ono vrijeme u životu svake osobe kada je sve pomalo važnije od vas samih. Mislim da naši preci nisu imali ovakvih problema kakvih imamo mi unatrag kojih stotinu godina. Ljudske su sudbine bile rođenjem zapečaćene i čuda su se rijetko događala. Suvremeno društvo omogućava čuda, vjerovali vi tome ili ne. Prijavite se u neku emisiju i postanete gotovo regionalna zvijezda. Završite fakultet i otvore vam se neka zanimljiva vrata, a neki se možda samo upišu u neku stranku…

Splet okolnosti, ispravne ili pak one krive odluke, odvedu nas u neke čudne smjerove, a ako ste skloni istraživanjima i rizicima, život vam može biti zaista zanimljiv. Srećom, nisam baš igrač na sigurno, pa se ne mogu pohvaliti dosadom. Već sam pisala o različitim TO-DO listama i nagledala sam se žena koje su te liste slijepo slijedile. Neke su sretne, a neke su daleko od zadovoljstva. Ali, sretna sam kad vidim da rade na tome… Na tome da su sretne.
U posljednjih nekoliko godina, u mome životu je došlo ono vrijeme kada sam, iako se tako ne čini, možda najmanje mislila na sebe. Točno znam kada i kako je posao došao na prvo mjesto. I ništa nije važnije od posla, pa ni obitelj ili prijatelji.

Budući da ne vjerujem u novogodišnje odluke, niti ih prakticiram, ne znam kako bih nazvala „ovo“ u čemu se nalazim kojih petnaestak dana ove 2020. godine. Odjednom, ničim izazvana, jer me ni nalazi doktora nisu mogli zastrašiti, niti njihove „strašne“ prognoze i prijetnje, odlučila sam se nakon 5 godina pokrenuti. I ne samo to, odlučila sam i neke stvari promijeniti. Kako bi rekli – usporiti.

Nema više bespotrebnih kava i sastanaka. Sve se može riješiti jednim suvislim mailom. Nema više trčanja ovamo ili onamo jer se to očekuje od mene. Idem samo tamo gdje posebno želim. I, naravno, gledam samo one ljude koje želim gledati. Bez uvrede ikome. Više neću slušati ni tuđe ispovijedi ma koliko inspirativne bile i ma koliko mi davale materijala za piskaranje. A prošle sam se godine naslušala svega. I iscrpilo me. Iako puno laprdam, zaista sam dobar, objektivan slušač. Ali, bolji sam promatrač i procjenitelj naoko savršenih situacija.

Ponosno kažem da nema ni priglupih dejtova i to već neka 3 mjeseca. Frajeri će se doista morati potruditi da me odvedu na kavu/pivo/rakiju! I iskreno, briga me ako dejtova više ni ne bude.

Neke prijateljice, na njihovu žalost ili sreću, morat će me češće gledati – jer sam odlučila da ih neću zanemarivati, a neke su čak, unatoč i usprkos onim drečećim potrošačima pelena, počele i češće zvati. To uključuje i neke prijatelje koji su možda objasnili boljim polovicama da sam, u biti, posve bezopasna i da ih neću, ni u ludilu, zaskočiti ili naskočiti. Ionako sam već imala prilike nešto takvo napraviti, da sam htjela.

Nakon punih pet godina i neću vam reći koliko kilograma, vježbam. I pomalo me sram. Doista ne znam kako sam od istesanog trbuha došla do ogromne kugle s kojom pokušavam odraditi nekad posve jednostavne vježbe. Sise ću preskočiti. Ignoriram ih. Teško je skakutati s njima.

Ali, moj novi klub u kojem vježbam bit će posebno ponosan na moje izgubljene centimetre i kilograme, kao i prijateljica koja se svako jutro nacrta pored mene kako bi jedna drugoj bile potpora.