Davno mi je u ruke došla zanimljiva knjiga koju inače nikada sama ne bih izabrala. Urednik je došao s njom, naglasivši kako mu moram reći što mislim, odnosno, imali je smisla prevesti… Više se ne sjećam je li prevedena.
Što mislim? Oduševila me, dala mi misliti, proširila vidike. Ukratko, knjiga prati razvoj tehnologije, a time i životnoga vijeka ljudi. Prati ogromne razlike u prošlosti, sadašnjosti, promjene kod razvijenih i nerazvijenih.
Nekada, davno, davno, usredotočeni na obranu od zvijeri i potragu za hranom, nismo živjeli dugo. Kažu nekih dvadesetak godina. Žene su rađale mlade, mladi smo umirali. Pokušavam zamisliti načine udvaranja, nešto romantično, poput krilca neke ptice, za utažiti glad. Napretkom tehnologije, obogaćivanjem naših života, nismo više klasični lovci ili ratari.
Dobro, ne vičite. Znam da svi krvavo radimo, ali nas bar neki medvjed, vuk, lav ili, općenito, zvijer, neće rastrgati, ako se ne vratimo kući na vrijeme.
Nehrvatska žena
Naime, danas sam odlučila pisati o preljubu. Vratimo se na životni vijek s početka i vratimo se mome soljenju pameti, lako je bilo biti vjeran kada si živio do tridesete. Ma, lako je bilo biti vjeran kada si živio i do četrdesete, no, dajte budite vjerni, ako živite do devedesete! Da skratim, živimo dugo, duže… I imamo vremena za gluposti. I dostupno nam je svašta, samo jednim klikom miša. Dogovorimo što god, za sekundu!
Malo je ljudi koju su me uspjeli oduševiti. Općenito, teško me oduševiti. Na prvi pogled, bila mi je izvanserijska, vanzemaljska, nehrvatska žena… Pojava, koju sam morala upoznati, dotaknuti. Žena koja, jednostavno, ne pripada ovome našem društvu.
U hrpi PR članaka i namještenih fotografija, kojima smo zatrpani u redakciji, došla je i ona. Fotografija, vama bi možda bila glupa, a meni bijaše čarobna. Ona visoka, zgodna, sva u crnome. Dugo je trebalo da dođem do nje, da ju konačno upoznam, pružim ruku. Pokazala mi je, na neki način, posve drugi svijet. Čaroban. Skriven, ali jednako tako i neshvatljiv i zavodljiv… Možda i opasan.
Kao nekad, na Trgu, ispod sata, čekala me visoka, lijepa, plava, krhka i nježna. Uh, totalna suprotnost meni. Naravno, posve drugačija od one fotografije. I preljubnica.
Preljubnica
U kasnim tridesetima i majka skoro punoljetnog curetka, ona proživljava drugu mladost. Proživljava preljub. Da. Kaže, ‘sada mogu, ponovno i pametnije, zagaziti u život’. Izlazi ponovno vani, upoznaje ljude. I ne bi to bilo ništa čudno, da nije rekla jednu veliku, istinitu stvar, onako uz gutljaj kave, kako to, inače, prijateljice jedna drugoj šapnu.
Otvoreno, gledajući me u oči, rekla je, kako ne treba vezu. Za razliku od ostalih žena koje poznajem, ona ne treba ono blesavu, kakvu god – vezu. Žene s kojima se družim ili su neudane ili u glupim vezama, bez smisla i kraja i često bez seksa. Neke su u nesretnim brakovima ili, na sreću, onim sretnijim. Svega ima. Sve vidim, promatram, osjećam. Kaže kako nema što dati. Njeno joj je dijete, iako veliko, na prvome mjestu i nema tu prostora za nekoga u potpunosti. Nema. Pokušala je, kaže. Nema. Dijete treba izvesti na pravi put, do kraja, iako to ne ide uz onu seksi fotografiju s partyja, prvo je majka.
Raskrižje puteva
Rastemo, razvijamo se kao pojedinci i, naravno, u jednom momentu svi dođemo na raskrižje puteva. Netko nastavi koračati istim smjerom, a netko, poput mene, ili možda nekoga od vas, odluči krenuti nekim novim. Da. Živimo duže. Živimo bolje. Ne lovimo svaki dan da bismo se prehranili. Na prijete nam zvijeri na putu. Ono što smo voljeli s dvadeset možda nam, u četrdesetima, nije uopće zanimljivo.
Tko zna što sve otkrijemo do osamdesete! Ni to nije čudno.
Nastavljamo pričati…. Upoznala je čovjeka u vezi. Čovjeka, kojega je oduševila, jednako kao i mene, na tom istom partyju. Ona je, kako on sam kaže, ostvarenje svih njegovih maštarija. Naravno, seksualnih. U vezi je. Dugoj vezi. I on je oduševio nju. Nakon dugo vremena, netko joj se sviđa.
I što je tu loše? Ne znam. Pitam se što je tu loše. I kaže mi kako su je svi osudili. Svi kojima rekla, koji su shvatili od kud joj taj osmijeh. Svi imaju moralne prodike, uzdahe, uzvike i dvostruke kriterije. Dakako, ne volimo vidjeti sebe, ali smo spremni vidjeti druge.
Oh, ovi dvostruki kriteriji me muče.
Tko sam ja da osuđujem? Tko sam ja da bacim kamen?
A ona samo kaže, ponavljajući, kako joj takav tip veze – bez veze, odgovara.
Druže se kad se dogovore. I nema komplikacija. Zadovoljna je. Sretna je. Ima svoj život u koji ga pusti kada joj odgovara. Ne smeta joj i ne plače kada on iz njenog kreveta ode doma. Uopće. Ne želi ga za stalno, ne boli je to.
Sebično? Moguće. Možda. Valjda.
Njegova veza, nije njen problem. Njegov je. Da. To je isključivo njegov problem. Razumijem i taj stav.
Razmišljam što je to ispravno, grize li koga savjest. Treba li koga išta gristi ili je taj životni vijek baš zajeb!?
Ali, ne osuđujem.
You must be logged in to post a comment Login