O zanimljivim temama se raspravlja u državi, donose se zanimljivi zakoni, a ja ću vam ih protumačiti kroz moju prizmicu. Zapamtite, koliko smo mi u problemu, toliko je i problem u nama!
Naime, prošli put sam pričala o bolnicama i iščekivanju informacija i toj mojoj možebitnoj emotivnosti kada su neki bliski ljudi u pitanju. Trenutno sam toliko nabrijana, da mi nikoga nije žao. Svi smo se rodili, možda i potpomognutom oplodnom, ali svi ćemo ovako ili onako umrijeti. Ono vrijeme između te dvije točke trebalo bi provesti najbolje što se može i na način koji nam odgovara.
Budući da se, navodno, spremam na jednu malu operaciju, najviše me nervira pitanje: „ A tko će ti pomoći“, aludirajući na činjenicu da nemam ni muža, a nemam ni djece. Ono, jadnica. A i kada nešto pođe naopako, uvijek će se naći neko tko vas je (navodno) upozoravao na to. To su oni koji uvijek traže krivca za svaki (svoj) problem. Ne možeš objasniti (tim) ljudima da imam i nešto rodbine, ali i puno dobrih ljudi koji će mi skuhati ručak narednih 10 dana, pa i oprati guzicu ako treba, bez da se nešto specijalno namuče i izgnjave.
Organizacija je kod mene uvijek bila pola posla. Znate, čim bacim oko na nečiji radni stol, znam s kim imam posla, kako ću i koliko je „kreativan“.
Naime, bilo je dana kad sam svojski razmišljala o posvajanju djeteta, obzirom da nisam našla partnera koji bi, osim uživancije, postao i Oplođivač. Stalno neke dileme, problemi i gluposti. Najjadnija isprika mi je bila: „Sad nije vrijeme…“ Kao da će ikada postati neko pravo vrijeme. Znala sam da ništa od tog čekanja, ali… Za prolivenom vodom se ne plače. Životni izbori su nekad tako slični kupnji cipela. Sanjaš o jednom divnom paru, a na kraju kupiš one cipele koje imaju tvoj broj.
Tako ja (još) nisam kupila stan, a stan je uvjet za posvajanje. I to onaj u kojem dijete ima poveću sobu. Ja sam svoju, neko vrijeme, dijelila s bratom.
Čak sam u poluozbiljnom razgovoru s Ruskim Princem zatražila njegovu spermu. U čašici, jer druge opcije ne bi bilo, valjda ste to shvatili, ako me vjerno pratite. Nije se ni nasmijao, a niti naljutio. Jedino je to muško koje je reklo da o svom razmnožavanju nikada nije razmišljalo, ali kad mu to tako kažem, da ni ne zvuči loše. On bi, bome, bio i divan otac, ali i još bolja majka našem genetskom materijalu.
Još sam mu rekla kako ćemo kupiti kućicu i imati 2 stana – svatko svoj kat, da je dijete blizu. Smijali smo se toj ideji, a ja ga već vidjela s kašicama i juhicama. I znam da bi više mijenjao pelene i probdio noćuju od bilo kojeg drugog tate, ali i od mene. Ali, što je tu je. Moram biti još toliko iskrena i reći da me bilo strah da potomak naslijedi njegov modni ukus i želju za kupovinom, pa sam tu opciju kao iznimno „zajebanu“ prekrižila.
A i ne želim da na roditeljskom pomisle da sam baka, a ne mama… Tek u četrdesetima shvatiš da je stvarno “pička”, i sve ono oko nje, potrošna roba. Tako sam zaključila da sam i “prljavica” jer se ne želim botoksirati, kako poručuju “plastičari”.
Onda sam se sjetila udomljavanja… Iznova kalkulacija: „Sama sam. Podstanar…“ Nisam nikako materijal koji bi ovoj državi bio zanimljiv. Ne znam što bi bilo da sam lezba. U tom slučaju bi djeci definitivno bilo najbolje u domovima, kako kažu vlastodršci. Ne muče njih druge (dis)funkcionalne obitelji pune zlostavljača, ovisnika ili nasilnika. Jer ljubav u ovoj državi nije ljubav. U antičkoj Grčkoj je bila.
A i da završimo u sarkastičnom tonu…
Šteta što je od 100.000 spermatozoida baš taj bio najbrži i šteta što je teta, koja prodaje kondome, imala priziv savjesti pa je dopustila da se neki ljudi razmnože.
Ja ću samo zaključiti kako je jedna ovakva DQ dovoljna ovome svijetu.
