Konačno je osvanuo onaj divan, idiličan dan, dan koji smo svi toliko iščekivali. Nedjelja i prvi ovogodišnji snijeg. Uh… Brzinsko oblačenje, i pomalo dječje preskakanje doručka, a sve u strahu da se snijeg ne otopi. Smiješno s koliko sam entuzijazma istrčala iz stana, a šmrkava sam danima. Toliko šmrkava da sam jučer odbila posjetu prijateljici uz ispriku ne da mi se. Zaraza i tako to…
Prvi udah i smiješak na licu. Da, ovo je zdravlje. Ovo je zima. Ovo su praznici! Bez imalo straha, bez gunđanja, krenuh put prve livade.Gunđavi prijatelji su odbili šetnju gunđajući stotinu razloga. Ja, psi i vlasnici pasa. (Namjerno tim redoslijedom, jer sama sam sebi najnajnaj, a psi su nekad bolji od ljudi….) Psi sretni, ja sretna, ne znam kako je vlasnicima. Psi guraju njuškice, a ja rukice u hladni snijeg. Šteta… Nije baš za grudanje. Sav je lepršav…
Pokušat ću vam objasniti koliko je jako napunilo baterije to dvosatno lunjanje. Snijeg. Sama. Teške noge. Hladni zrak. I ne brinem se kako će mi kosa izgledati nakon skinute kape. Ne brinem se ni za što, pa niti za sutrašnji sastanak, a niti za vremensku prognozu. Čak se opirem potrebi da otkažem sastanak, jer koji luđak hoda bilo kuda po ovome vremenu. Ta, nije ništa hitno. Svi koji shvaćaju pojam meditacije, shvatit će i zašto vas tlačim mojom šetnjom. Jer nema ničega, samo korak, noga ispred noge, u duboki snijeg. Gaziš, korak po korak, i ne razmišljaš o apsolutno nikome i ničemu. Cilj je ne pasti, cilj je izboriti se sa snijegom. Vrijeme staje, sve je bijelo oko tebe. Savršen mir. I sve je moguće. Osjećaš kako, poput mog glupog mobitela, odjednom baterija skoči s onih jadnih 5% na 25%… I penje se.
Zar nije mir ono za čim nas većina teži? Mir, sklad… Misli očišćenje od svakodnevice, od posla, ljubavnika, dečka, muža, prijatelja, poznanika… Od stvari i ljudi koji vas nepotrebno opterećuju svojim životima jer u biti ne znaju da je sreća samo percepcija. Sreća se ne događa. Sreća je u svima nama, ovisno o kutu iz kojega gledaš. Sreća je u tebi. Nitko te drugi neće učiniti sretnim, niti sretnijim. I znaj kako je nekad divno biti sam. Sam u iskonskoj potrebi za kretanjem, preživljavanjem, sam u povezanosti s prirodom, sam bez misli, u nekom čudnom miru…
I baš sam sinoć pogledala film Everest. Svatko bi rekao koja skupina luđaka. Platili su da bi ostavili kosti ili „samo“ zdravlje, gore u snijegu, ledu… A onda, u šetnji, shvatiš. Pa da. To je naša iskonska potreba koja seže tisuće godina unatrag: jednostavne misli, mir, borba s prirodom, preživljavanje, osnovne funkcije, uživanje u prirodi, uživanje u onome što nam je dalo neko vrhunsko biće, Bog, Alah, Buda, u što već vjerujete ili ne vjerujete…
