Drama Queen: Štalica za Kobilicu

Često ja razmišljam o glupostima, o stvarima kojima uopće ne bih trebala uzrujavati ovu svoju lijepu glavicu. Što ćeš!? Budala nikako naučiti.

Nekad mi se čini da je najvažnija stvar na svijetu koja razlikuje Hrvata od ostalih građana svijeta sadržana u jednom jedinom glagolu – imati. Imati tri krova nad glavom, imati tri auta i razmišljati o tome kako na najlakši način zamračiti određeni postotak od države, a vezan za ono što imaš. Naravno, bar dva od tih imajućih krovova iznajmiti, na crno, i kukati kako je država ovakva i onakva.

Sreće sam imala. Bar što se tiče tih krovova nad glavom. Uvijek sam imala divne stanodavce, s kojima sam u odličnim odnosima i danas. Sada sam u potrazi za četvrtim stanom u zadnje dvadeset tri godine života u metropoli. Dobar prosjek, zar ne!? Nisam nikada previše razmišljala o kupovini nekretnina. Volim slobodu i činjenicu da se pozdravim, platim i nestanem. Čini se tako oslobađajuće, plus ne davi me banka kamatom, kreditom, rokom i ne računam koliko me doista košta 70.000 eura kredita.

No, uzimajući u obzir kako naša Hrvatska nikad neće postati Švicarska i kako od Zagreba nikako New Yorka, vrijeme je da sama sebi priznam kako sam poražena. Unajmljivači stanova, zapravo, nemaju nikakva prava, ali rekla bih i da nemaju nikakvih obaveza budući da najčešće nema uredno potpisanih ugovornih obaveza. U većini slučajeva najmodavci ni ne pitaju za ime ili prezime. Ljudi, naslijepo, kao vjeruju jedni drugima, uzimajući neki „polog“ u slučaju štete, apsolutno nesvjesni što se sve može dogoditi ako, kako bi to Rozgica rekla, „ako poludim“.

S druge strane, nije baš sve u stanovima vintage namještaj, a od kad se Ikea otvorila tu, nama pred nosom, ne možemo govoriti ni o luksuznom uređenju. Pa, znam da je taj luksuzni stol 49 kuna ili da je taj ormar 499.

A ovi s dnevnim najmom koji misle da ja svaki dan nakuhavam ručkove i večere u loncima, te poham mesinu, grdno su se zeznuli! Neka oni samo čiste, peru i peglaju za one jebene zvjezdice i preporuke! Iz mojih se stanova rijetko “čuje” miris dinstanog luka!

Dakle, shvatih – vrijeme je da krenem razmišljati kao prava ‘Rvatica.

Ponukana primjerima raznoraznih ministara i škicajući njihove imovinske kartice, svom bratiću, inače mladom i zgodnom građevinaru, danima tupim po mozgu da kupi neko zemljište. Sve sam ja našla, naravno, osim para. Izlažem i predlažem ideju dok on, jadan, u sto vlastitih problema, još ljubazno sluša. I, da ne bi bilo zabune, lik je zauzet. Samo kažem.

Naša potencijalna investicija djeluje gotovo nevjerojatno. Priznaje to i on. Šaljem slike, upite, brojeve, tekstove, a on sluša. Vrijeme je da Dramatična izgradi svoj šator, štalu, pomoćni objekt! Vrijeme je za mojih, upisanih, 30 kvadrata kolibe. S naglaskom na upisanih!

Sve mi se to čini lijepo i praktično, u konačnici i baš hrvatski poduzetno! Štalica, za Kobilicu!

To što će na kraju biti 20 stanova, koga briga. Pa ja nisam nikome interesantna da me istražuje i gleda gdje Kobila spava.