Drama Queen: Što ja znam o ljubavi?

rope-1469244_960_720

Čovjek bi trebao biti vjeran sebi. To je i početak i kraj i zaključak. Kaže meni moj Ruski Princ: „ Maco, piši o ljubavi. To ljudi vole.“  Naravno. On je sav u ljubavi o kojoj slušam danima. Sve mi žao reći kako zvuči predobro da ne bi bilo nekog „ali“.

Što da pišem o ljubavi? Što ja znam o ljubavi? Pa, ja ni ne znam znam li voljeti! Nekad mi se čini da sam previše racionalna i da to što, navodno, volim razlomim na molekule koje jasno definiram i objasnim sama sebi. Objasnim sama sebi sve vrline, ali i mane, kojih je obično puno više. Nađem za njih neka samo meni normalna objašnjenja i izvučem i posljednji atom pozitive. Toliko o onoj mojoj depresiji. Toliko o tome da bi sve druge, normalne žene davno prekinule svu komunikaciju s muškarcima kakve samo ja volim – problematične, potrošene, umorne. Kao da volim te pomalo vintage primjerke, nedovoljno istrošene, a opet za neki popravak. I, kao da ih svom silom želim popraviti. Možda je popravak teška riječ, ali možda im želim otvoriti oči. Tako je. To bi bilo to, valjda. Ja sam uvijek, ali uvijek najpametnija i ja to uvijek baš mogu. I ja sam se uvijek spremna potruditi. Da skratim, budala.

 

A ona? Ona je prihvatila svaki dio mene i nikada nije tražila da se mijenjam, a promijenila me.

Đorđe Balašević

 

Pa, sad kad razmišljam općenito o ljubavi, ja sam žena koja uvijek ima veze bez veze. Dobro. Lažem. Možda sam samo jednom imala „pravu“ vezu koja je završila tako neslavno jer sam se osjećala gušeno, sputano, lomljeno… Možda meni paše to sve nešto bez veze. Možda meni paše to što sam slobodna i što mogu sve, ali ne moram. Možda to ovom mom karakteru odgovara. Iskreno ću vam reći, nekako se ni ne vidim u poziciji da se svako jutro s nekim naganjam oko wc školjke ili umivaonika i pranja zubi. Ja se naganjam po Facebooku, Instagramu i još nekim mrežama. Vrhunac mog poslovnog života je bio moment kada je moj prijatelj, zovem ga Romeo, konačno shvatio bit, viziju, misiju i samo postojanje mene, povremenog piskarala, blogerice i nekakvog community managera. Njemu nikako nije bilo jasno što ja to, između ostaloga što piše u radnoj knjižici, radim. Zašto stalno držim taj mobitel i što to sad tipkam i kome. A onda – svjetlo na kraju tunela. E, pa ti negdje naganjaš ljude… Da. Čitao je u nekom članku…  Naravno, ne mome. On mene ne čita. Ali, ga, recimo, ipak nekako volim.

 

Nitko ti ne može biti toliko stran kao čovjek kojeg si nekada volio.

Erich Maria Remarque

 

Ma, što da vam dalje pričam. Ja ne znam ništa o ljubavi. Ali znam puno toga o gorčini, jalu, mržnji… Znam dosta o frustracijama i samozavaravanju. Samo jedan plastičan primjer iz moga osebujna života. Objaviš Matiju Dedića i najavu njegova čak dva koncerta – nitko ni mu, ni bu. Tišina. Ali, zato, Rujanfest sa Severinom, Lidijom, Miroslavima, Joletom… izazove bujicu pogrdnih komentara o seljacima, kulturi, Srbima, pećinarima, dotepencima i retardaciji. Mislim si, neka ljudi. Neka klikaju. Neki od nas žive od klika i blesavih komentara. Shvaćam to čak kao plemenitu misiju oslobađanja napaćene hrvatske populacije od njihovih frustracija. Bolje da pljuju po netu nego da nekog doma koknu! Žao mi je Matija, fali ti skandal ili možda njih 10 da te Hrvati dožive, ako uopće želiš da te se tako doživi.

Pa, ti sad piši o ljubavi?! Koga boli briga za ljubavi, osim ako nije neki dedek s curetkom u krilu u igri. Kao da nikad nisu čuli za gerontofiliju, nego uvijek neka lova mora biti u pitanju Uvijek mora biti neka sponzoruša, kurva, plastičnjača…

Čovjek bi trebao biti vjeran sebi… Zato ja neću o ljubavi!