Druženje s tinejdžerima uvijek me vrati u doba neke moje vlastite, mudre i posve mladalačke (pre)pameti. U doba nekakve vlastite mladosti- ludosti kada sam prepuna velikog znanja, između ostaloga, zamišljala kako ću jednog dana odabrati svoga princa, visokog, jakog i crnog i odjahati s njime u suton. Točno sam znala i koje bi sve karakterne osobine moj muškarac trebao imati. On će me maziti, paziti i štititi pa makar od alergijskih napada i dosadnih komaraca. Popravljat će klima uređaj i pokrivati me dok spavam uz otvoren prozor. Živjet ćemo sretno do kraja naših života, maziti se i paziti…
No, koliko mi se čini, nikako mi se dogoditi princ. Većinom me, kobilu, dopadne konj. I priznajem, najčešće te divlje konje obožavam! O crnoj kosi i očima neću, jer nekako takve baš i nisam gledala. Bilo je plavih, crvenih i smeđih simpatija, ali crni su me totalno mimoišli!
Vraćajući se u tinejdžerske dane i toliko željene ljetne praznike, moram vam priznati kako sam gutala romane, a osobito su me „palile“ Zagorkine priče. I nije bilo bitno koliko stranica koji roman ima. Sve je bilo ekspresno „progutano“. Nekako su mi se njeni likovi u tinejdžerskim danima najviše činili realnim opcijama za moju ženstvenu budućnost. Prave muškarčine! No, do danas mi se nije dogodio nikakav Siniša, Damir ili Delivuk. Oko mene sami neki problematični, samoživi likovi, bez trunke džentlmenstva i herojstva, apsolutno nesposobni za malo borbe i patnje i želje za osvajanjem mene, (oronule) princeze. A čini mi se i da volim te neke nemoguće kombinacije!
Ma, nije meni problem krenuti u osvajačke pohode. Ta, ravnopravne smo, ali se čovjek, ups žena, poželi malo praviti nedostižna i koji bi put trepnula i bila slaba. Istina, rijetki su to momenti u mome opusu, ali se dogode. Vjerujem da je i kod vas slična situacija, barem što se tiče tinejdžerskih maštarija. Ja bih nekako nekoga da je barem malo jači od mene!
Ma, ljudi moji, jednom bih htjela biti plijen. Umorna sam od ove alfa ženke u sebi. Alfa žene po definiciji jake, koja se ne boji tražiti ono što želi. Sve mi se više čini da je jedan posve realan razlog ovoj mojoj želji za promjenom, moj veliki strah od dosade. Trenutno su mi dosadni ovi koji u meni traže kraljicu, mamicu, voditeljicu, direktoricu, frendicu i neko drugo „pomoćno“ osoblje. Kako mu reče jedna: “Muža sam imala. Nije išlo. Sad želim MUŠKARCA!”
Pravo je vrijeme da probam nešto drugo. Uvijek mi dobra isprika može biti kriza srednjih godina, je l’ tako? Pa neka selo priča! Ali…
Što ako mi moj visoki, crni i jaki princ dosadi? Što ako mi nakon pet dana krene ići na živce njegovo tjeranje komaraca, budući da sve i onako mogu sama? Čak su i Ruskom Princu, koji je nadasve dramatičan i problematičan, moja objašnjenja posve nesuvisla i nikako mu nisam jasna. Dobro, on i tako misli da sam oličenje zla, ali nije to poanta.
Za vikend sam jednome svome udvaraču, koji mi se onako, usput rečeno, ni ne sviđa pretjerano, iako ima mnoštvo pozitivnih i poželjnih karakteristika za koju bi se većina ženki potrgala, pokušala objasniti kako zapravo jedino želim nekakvu normalnu vezu. U sto čuda me počeo pitati što bi to trebalo biti normalno i kakvi su odnosi na ovom svijetu normalni. Nismo se baš daleko odmakli od početka, jer sam se stalno vrtjela u krug i vraćala na nešto samo meni znano.
Jedino sa sigurnošću znam da je ono što je meni normalno, vama, vjerojatno, potpuno blesavo. I što sad ljubav ima s tim? Ništa. Apsolutno ništa. Nje se nisam niti dotakla. Dapače, u leptiriće ne vjerujem!
