Drama Queen: Subota je dan za…

Kad biste me pitali čega mi u životu najviše nedostaje, ne bih vam odgovorila da mi fali ljubavi, novaca ili da bih htjela više putovati. Rekla bih da mi nedostaje vremena. Vremena za divne, slatke, male stvari koje bi, recimo, uključile i pečenje kolača i druškanje uz čašu vina s prijateljicama. Volim taj topli, kućni ugođaj. Nisam više, ako sam ikad i bila, cura za partyje. Čak mi je i pomalo neugodno koliko ljudi sam u zadnje vrijeme odbila. Dođe mi da napišem post na Facebooku koji bi glasio poput ovoga: „Ne zovite me, ne tražite me… Hiberniram!“ Okrenem se i odjednom se ponedjeljak pretvorio u četvrtak. Udahnem i već je subota.

Izbjegla sam (opet) sve što se dalo izbjeći. Žao mi je što moram reći da na svijetu postoje i ljudi kojima je, poput mene, sve ta frka oko evenata i domjenaka apsolutno bezvezna, dapače nije niti malo originalna. Možda smo u manjini, ali postojimo. Radije ležim doma, na toplom, uz knjigu i ne razmišljam što obući i kako se našminkati, jer ne daj Bože da izađeš beš šminke. Radije budi gol. To je nekako normalnije postalo.

Zagrebački advent, navodno jedan od najljepših u Europi, mi je jedno veliko, kičasto ništa. Uopće ne vidim što je tu lijepo. Smrad po cijelom gradu, kič nad kičevima, loša verzija Las Vegasa i uzaludan pokušaj da se postane ono što nismo – mali Beč. Konačno su svi shvatili da su tu radi samo o parama. A vjerujem da su velike brojke u igri. O blagdanima i samom značenju Božića, ne bih previše govorila. Ta on je i tako izgubio svaki smisao. Kao da su smisao blagdana pokloni, sniženja i bjesomučna kupovina idiotarija. Valjda je smisao blagdana prijateljici, koja se sprema na operaciju, reći da ćeš biti uz nju te dane, a ne razmišljati o partyjima ili dočeku još jedne u nizu godina.

Što se ima dočekivati? Ta i tako ti je onako kako si sam napraviš!

Ovih sam dana iznimno nervozna. Znam. Uvijek je tako kada se bliže blagdani. Ja ih baš i ne volim. Sjećam se pečenja tone kolača i iščekivanja gostiju od kojih polovicu niti želiš gledati, a niti slušati. Pa onda svi ti običaji koje bi moje dede i baka htjeli ispoštovati. Uvijek sam vidjela samo veliki besmisao u svemu.

Tako je i ova prosinačka subota prebrzo došla. Nisam bila spremna na „ovu“ subotu iako sama znala da me akreditacije za Severinin koncert čekaju (uz nezaobilazno upozorenje: „Nemoj kasniti!“).

Znate, ja nisam u kategoriji „obožavatelj“. Znam jedva četiri pjesme. To je apsolutno daleko od onoga što inače poslušam, a zaista poslušam sve, jer mislim da čovjek inače treba biti otvoren prema novim iskustvima.

Trenutno sam u nekom čudnom điru. Evo, stavim i link, a vi poslušajte pažljivo riječi. I znate da se o ukusima ne raspravlja…

 

 

Prijateljicu sam nagovarala da ne idemo. Ljudi plaču za ulaznicama, a ja lijeno, nezahvalno ležim. Srećom, ona je jedna od onih kojima mogu svašta reći, a da se ne naljuti. Lažem. Samo je još nisam uspjela naljutiti, iako joj ne bih htjela stati na žulj. Ova je čak opasna! U zadnjih sat vremena prije početka koncerta smo se spremile i odjurile u Arenu. Čak smo imale i nevjerojatnu sreću s pronalaskom parkinga. Nije bilo ni retrogradnog Merkura, a ni Murphyjevog zakona! Sve k’o po loju!

I što reći? Što bih trebala napisati kao završnu poruku teksta?

Seve, skidam kapu. Malo tko može napraviti ono što si napravila Ti.

Žena ženi ne mora biti žena (ili ti vuk). Žena ženi može, a i treba čestitati kada je posao odrađen vrhunski, svjetski, voljeli se mi ili ne. I znate što?  Ne morate voljeti tu glazbu, ne morate voljeti ni Nju, ali svejedno ovaj put morate zapljeskati!