Drama Queen: Ah… Šuti i radi?!

šuti i radi

Nasmiju me upadice “ista je otac”. Da. Tako je moja prijateljica znala reagirati na ponašanje svoje kćeri. A meni smiješno, jer nakon skoro 20 godina poznavanja, ja u tom djetetu toliko vidim nju! Isti stav, prkos, treptanje okicama… Srećom, sama je shvatila koliko nje ima u tom živahnom biću.

A ja? Što se više gledam u ogledalo, sve mi se više čini kako sličim materi. Ponovno sam plavuša, a kako starim, ježi ga starim, sve više vidim njene crte lica. Jednako tako osjećam da sam i karakterno “bačena” na mamine gene kamene. Ne brinite, ne sramim se. Naprotiv… Mama je bila zaista genijalna žena, iako, iskreno, ne bi se složila s nekih 80% mojih odluka. Sama, je kriva. Liberalnu me odgojila. Koliko god je mislila da me odgaja tradicionalno, toliko je davala slobode. Zamislite, ja nikad nisam imala ograničeno vrijeme izlaska. Mogla sam doći doma kada sam htjela. Toliko povjerenja je imala. Poslije sam saznala da je tata po cijele noći njurgao i nije joj dao spavati dok brat i ja ne bismo došli doma.

Ono što joj jedino zamjeram su savjeti vezani za moj poslovni život. Vjerujem da je i većini vas, kao i meni, najgora bila ta činjenica što su naši roditelji odrasli u nekom drugom vremenu ili ti komunizmu. Čim si završio kakvu školicu, stvorilo se neko radno mjesto. I šuti i radi do penzije… Zapravo, mama mi je pronašla prvi poslić. Imala sam četrnaest i tada povučenu i tihu curicu, dovukla je na lokalnu radiopostaju, da onako, volontira. Uskoro sam ušla u studio…. Prvi pravi i plaćeni posao, dobila sam s nekih šesnaest godina. Moja prijateljica Ivana i ja smo prodavale sladoled te platile same sebi dobar dio ljetovanja.

pixabay.com

pixabay.com

Šuti i radi?

E, pa… Vremena se promijenila, a savjet ostao isti – mala, šuti i radi. Neko vrijeme sam šutjela i radila. Grizla se za jezik. Bila sam “mala”. Jer, zaista i jesam bila “mala” u tom aparatu, dijete s tek završenim fakultetom. Svi su bili dvadesetak godina stariji od mene, osim vlasnika. Tada je bio u ranim tridesetima, faca u procesu privatizacije, koja će kasnije, naravno, propasti. I šutjela ja neko vrijeme. Provela nekih 5 godina u kompaniji. Mama je bila tu da posluša sve moje živčane ispade vezane za posao. One o dečku sam joj prešućivala. Ne znam zašto mi se to nekako činilo pametno u to doba. Možda sam trebala biti iskrena i priznati joj da muškarac za kojega su svi mislili kako će postati moj muž, nije ono što želim i trebam. Da me guši. Možda sam joj trebala pokazati da upravo te karakterne osobine koje vidi kod mene, nisu greška, nisu pogrešne i ne treba ih obuzdati. Jer sam takva. Jer ne vidim smisla u sputavanju i ograničavanju onoga što jesi.

I čim je mama umrla, promijenila sam i posao i dečka. Na pragu tridesetih…

Sad mi se čudite? Pa ne nema tu ništa čudno. Odmah sam shvatila da život ide dalje, i da se bez svakoga može i mora, pa i bez mame, pa napravih drastične rezove. Nisam trebala skupljati snagu. Bilo je posve prirodno. Prepustila sam se instinktima i izrasla u ono što danas jesam. Promijenila par firmica. Odustala od onoga šuti i radi do penzije. Odustala od “ispeci, pa reci”. Odustala od onoga “klijent je kralj” i klanjaj mu se, uvijek je u pravu… Nekad, apsolutno, na svoju štetu…

Najveće priznanje mi je dao moj bivši direktor i, danas, najbolji prijatelj, koji mi je priznao, nakon neke četiri godine od kada sam otišla iz tvrtke, kako sam, uglavnom, bila u pravu, i da je moje svojeglave, tvrdoglave i često bezobrazne izjave trebao više uzimati u obzir. Kaže sam da bi bolje prošao u surovim kapitalističkim, sebičnim uvjetima poslovanja. Ježi ga, stari, prekasno… A mama? Nisam sigurna da bih joj se sviđala ovakva kakva sam danas. Svojeglava, pregruba, presebična, pre…