Nedostaje mi. Nedostaje mi moj nesamostalni i najdraži Ruski Princ. Od kada sam se preselila, naša „veza“ više nije ista. Ne dolazim onako, skoro svaki dan, u praktički bilo koje doba, k njemu da ga špotam, da vrištim kad uđem i shvatim da ne postoji čista šalica u koju mi može natočiti Nesicu! Ne slušam svaki dan njegova lamentiranja o životu i ljubavi. Takav je on. Divan. Opušten. Spetljan. I ponekad tako nesamostalan.
Ali mi je drag. Drag mi je baš takav kakav je sa svim svojim dramicama i dramuljama kojih nikada nije malo. Ja sam njegov glas razuma. Ja ga ne tetošim nego mu saspem sve u lice. Ja sam njegova hladna kučka. Kučka koja ne vjeruje u leptirice u trbuhu, kučka kojoj Bach neizmjerno ide na živce, ali i kučka s kojom Princ voli pjevati. A pjevamo kao slavuji, naravno kad nam se pjevati da. Ponekad kuhamo i jedemo skupa. Iako mi je obećao, još uvijek mi nije ispekao pileća krilca u umaku od đumbira i, smeće jedno, znaj da to nisam zaboravila.
No, jednu stvar vam mogu sa sigurnošću reći – u njemu postoji nešto tako iskonski mazohistično da me oduševljava. On, zapravo, baš voli kad ja vičem. Zadnji put, kada sam se probijala među cipelama i prljavim čarapama do stolice, jer sjedim na stolici, a nikako ne na trosjedu, vrištala sam iz petnih žila. Note na sve strane, a dlake od psa vam se uvlače u nosnice. Nekad mi se čini da se prilagodio tom svom psu koji neizmjerno voli kopati po vrtu i skrivati poslastice da ih nikada ne nađe. Prljavog suđa prepuna sudopera, a moj Ruski Princ nalickan kao da je ove minute pozirao kakvom muškom časopisu. BTW – mogli biste ga pozvati da pozira za naslovnicu. On bi to fantastično odradio. Sav je mirisan i poštikan. Juri prema stolici sav nervozan i pokajnički, savršenim baritonom, šapuće: „Joj, maco, nemoj me ubiti. Doista nisam stigao…“ Doista nisi stigao? Mislim kako bi opsesivno-kompulzivni čistači iz one engleske serije padali u nesvijest kada bi ušli u njegove dvore. Pomračenje uma… To je stanje u kojem sam se našla iste sekunde. Bolje da je šutio. Bolje da ništa nije rekao.
„E, Priče moj, ti nisi za dvora. Ti si za gulaga“, govorim i gadljivo sjedam dok iz torbice izvlačim Olivalov serum za hiperpigmentaciju koji je gospodin naručio, a ja isprosila od urednice. Da, Princ je sav fin, nalickan! Tko bi pomislio s čim se sve borim kad je on u pitanju!
„Ali, voliš me, svejedno?“ kaže on kroz smijeh, gledajući u pod.
„Ne, ne volim te. Voljet ću te kad sve počistiš!“
I znajte, cijelu je nedjelju ribao i prao. I eto, možda ga opet zavolim. Ali, možda…
*Gulag (rus. ГУЛаг) je bila vladina agencija koja je upravljala glavnim sovjetskim sistemom logora za prisilni rad.
