Kako u privatnom životu, tako i u onome poslovnome, strpljivost mi i nije jača strana. Ne volim odugovlačenja, taktiziranja, premišljanja, razmišljanja i kreiranje savršenih scenarija. Svatko pametan je svjestan kako uvijek negdje nešto može poći po krivu, a i u ljudskoj je prirodi da tu i tamo, zdravoseljački, zajebe. Zreli primjer propala taktiziranja je i današnja politička situacija Lijepe naše. Malo lijevo, malo desno i ravno u drekec…
Nekako vjerujem i u instinkte i intuiciju, ali slušajući savjetodavce, i ono „opet ti“, često samu sebe „sredim“ davajući šanse već onako, na prvu, izgubljenim stvarima, vezama i projektima. Slušajući, navodno, starije i pametnije i njihovo „tako ćeš se samo jednom ozbiljno zajebati“, popustim. Ponekad pomislim kako u meni ipak ima nešto mazohizma pa eto, kao ono moram tu i tamo malo protiv sebe. Čisto da me malo pecne, jer ne mogu vječno biti najpametnija i tvrditi kako baš sve znam. A što će te? Sto ljudi i milijun ćudi. Nemam ništa protiv malo mazohizma. Bar ne ništa efikasno!
Tako je i s muškarcima i dejtovima, jer eto – opet dejtam. Nemam se čime pohvaliti, da vam iskreno kažem. Ne ide mi nikako… Negdje sam čula izraz „puno zuji, malo meda daje“. Takva vam je moja trenutna situacija. A i to su vam današnji muškarci. Sve nešto, ovo, pa ono, a, zapravo, jedno ogromno -ništa… Dok mi frendica upravo taktički savjetuje „muškarce u ozbiljnim godinama“, uz opasku „ne budi luda“, ja se nekako nikako ne vidim u ozbiljnom kostimiću, ozbiljne frizure. Nisam ti to ja.
S druge strane, jedan od moji mnogobrojnih, ali dragih muških prijatelja mi ovih dana kaže kako moram malo pogaziti sebe, odglumiti taj „nježniji“ spol, a sve s ciljem da ih ne otjeram prebrzo. Ne komarce, nego muškarce. Pokušava mi objasniti da ovako, na moj način, nikada neće upoznati moju prekrasnoću. Ono kao, stara daj se skuliraj, previše si nestrpljiva, direktna i navalentna, kako reče jedan od njih. Nisu svi kao ti. Nešto tipa, mnogi muškarci i umru, a da ne shvate što zapravo žele. I još ono, pusti ga da se potrudi, da dokaže, da on bude kao nešto glavni… Ma što to točno? Ne razumijem. Kao neka se on prvi javi i te fore… Ali, zašto? U čemu je problem, ako znam što želim. Zar je nužno glumatati i treptati naivno okicama? Pa, najvažnija stvar na svijetu je, ako već ne znaš što želiš, znati što nećeš!
Čak mi se i učinilo kako je su Suncokreti na oblacima totalno u pravu tvrdeći da je mlađe slađe, ali sad ni u to nisam više sigurna. Čak je i hrpa mojih poznanica/prijateljica solo, svaka tvrdeći isto – razočarane. Jesmo li možda same sebi krive pokazujući kako možemo sve i kako nam ni za što, osim za oplodnju, ne trebaju!? Dobro, lažem. Meni trebaju i kad žarulju u kuhinji moram zamijeniti , ali samo zato što nemam ljestve, a nisam manekenski tip.
Ali zato, idući vikend hrabro idem u Ikeu po nešto ljestvovito. Više se isplati. Ja više nikoga i ništa nemam namjeru čekati, pa niti tapkati u polumraku moje male kuhinje koju minuticu. A to „tko čeka, taj i dočeka“ možete lagano, znate već što…
