Drama Queen: U našim godinama…

reebok

Zakoračila sam u Novu. Sretna. Slobodna. Oslobođenja. I, moguće, sebičnija nego li ikad. Znate, da bi cijenili ljude oko sobe i da biste razumjeli njihove potrebe, prije svega, morate poznavati i voljeti sami sebe. Oduvijek sam se zalagala za malo sebičnosti, jer ako se ne pobrineš sam za sebe, kako kaže još jedna od poslovica, ni sam Bog ti neće pomoći, a kamoli da će te kakav muškarac spasiti. Mislim da je time sve rečeno!

U Novu sam zakoračila sa svojim babicama, vedra, nasmijana i rumena od kuhanog vina. Moje se babice svake godine dotaknu i frajerčića, ali još se ništa pametno nije dogodilo, osim što sam (konačno!) ponosna na svoju priju koja je moguće jednom u životu odlučila pomisliti na sebe i raditi, već za blagdane, a ne po Novoj godini, na tome da ugodi sebi i priskrbi si mladog komada! Aleluja! U tim rumenim klafranjima, bez kraja i konca, iznenadila me rečenica „ u našim godinama“. Vjerujte mi, taj pojam apsolutno ne shvaćam. Zar da činjenicu da smo na pragu četrdesetih ili tih „naših godina“, kako to kaže moja prijateljica, moramo trpjeti svakakva sranja samo da nas ne obuzme strah zvan „samoća“!? Zar da pod krinkom straha prihvatim prvo što pokaže interes za mene? Ma kakve „naše godine“!? Ovo su mi najljepše godine ikad. Konačno sretna sama sa sobom i putem kojim idem. Riješena odgojnih ograničenja i kulturoloških sranja, radim ono što želim i kako to želim bez da me ijedne minute zapeče savjest. Nije baš da gazim preko mrtvih, ali mislim kako sam svojim postupcima vjerna sebi i svojim nekakvim jadnim, malim idealima i ciljevima. Za ostatak svijeta me, blago rečeno, boli dupe. Ako se s malim ne možeš zadovoljiti, veće nisi ni zaslužio i to nam mora biti jasno. I tako će se svi poubijati prije ili kasnije, a sve pod krinkom kulture, religije i tko zna kakvih jadnih ideala. Ništa čudno. Brijem da su im na pameti samo novac, fosilna goriva i slične stvarčice koje te sigurno ne vode u ničiji raj.

vjezbanje 2

Ne prihvaćam taj pojam „u ovim godinama“ i ne pristajem ni na što manje od onoga što zaslužujem, posebno kada je suprotan spol u pitanju. Pitat ćete se sad što ti to, kobilo, zaslužuješ!? Najbolje, da se razumijemo. Samo najbolje! A najbolje bi bilo dobro dupence, trbuh bez špeka, i više od 180 cm, čisto da ne izgledamo kao Tom Cruise i Nicole Kidman u onih par situacija kad ću se nataknuti na kakvu štiklu. Ne mislim da sam plitka seljača ako mi je važno kako tko izgleda. Ne vidim se s malim buckom i amen. Ne vidim se i ne mogu si pomoći. Oduvijek sam ljubila nogometaško dupence i ne vidim zašto bih se sada naklonila nekom žgoljavcu bez imalo guze!? Zašto spuštati kriterije? Ako moram odustati od toga da se svrstam u kategoriju sapioseksualaca, neka, ali od dupenceta ne odustajem. Nikako! I nikad!

Kako to obično biva u blagdansko vrijeme, većina nas donosi neke bezvezne odluke od kojih odstupi već treći dan. Ja ih godinama nisam donijela. Jednostavno sam se ustala iz kreveta na Staru godinu i s knedlom u grlu, poznatijom kao gospođa Štitnjača, i s dva utega od po kilu i pol u prljavim Reebokicama odradila prvih 10 čučnjeva. Danas je četvrti dan kako ih radim, čim ustanem iz kreveta. Mali korak za mene, ali veliki za gospođu Štitnjaču koja se opet nešto buni. Možete lagano odskakutati s tom pričom da je to podsvjesno ili psihički ili kako već. Ja i ona se ne volimo i amen. Bodrite me da ustrajem u svakom danu s tih jadnih deset čučnjeva. Bit će ih i dvadeset. Polako, ali sigurno, molim! Moje dupence “u našim godinama“ mora ostati čvrsto, ako već želi uhvatiti kakvog jednako čvrstog komada.

I zapamtite: “Da nije obmana, čovječanstvo bi umrlo od očaja i dosade”. (Frans)