Drama Queen: Uzmi svoj život u svoje ruke

Background photo created by freepik - www.freepik.com

Nagledala sam se ovih dana svega. Naslušala tim i više. Nekad pomislim kako svi moji prijatelji, ali i oni koji to silno žele postati, ne znaju ništa drugo nego nazvati i zasuti me problemima. A meni se ne slušaju tuđe tužne pričice. Ne da mi ih se gledati kako se vrte u krug. „Zamara to, sestro, zamara“, rekao bi moj Ruski Princ…

Nekad ne razumijem koliko i zašto ljudi ne znaju reći nešto prije svega iskreno, a onda moguće i u pozitivnom svjetlu. Stalno se sipa neka žuč. Nemojte misliti da sam svetica. Najčešće i sama prosipam kritiku bez da razmislim kako će to utjecati na drugu stranu. Često se i pitam zašto sam takva. Znam da se uvijek nadam nekoj lekciji, nekom, recimo to tako, višem cilju, a zaboravljam da ljudi jednostavno ne razumiju. Ne razumiju ni sami sebe, a kamoli druge. Ne razumiju da im ne mislite zlo, samo im moguće pokušavate otvoriti treće oko.

Baš tako sam i sa Sanjom Tatalović nešto raspravljala i obje smo povikale u isti glas – ljudi ne znaju konkretizirati ono što žele. Sve nešto okolo pričaju i pitaju, a zapravo ne znaju artikulirati svoj cilj u prostoj rečenici, tek nešto malo proširenijoj.

Mi moramo!

Osim prosipanja žuči, postoji još jedna stvarčica koju u zadnje vrijeme sve manje shvaćam: „Mi moramo“. Množina. Zadnjih par mjeseci uporno govorim svima da „Mi moramo“ ne postoji. To ne postoji ni kao Facebook profil. Mi, kao „Ivana_Ivan_Ivanović“. Koje su to fore? Mi sve skupa, pa moramo i skupa imati Facebook i čoporativno ići na kavu s najboljom prijateljicom koja nam želi povjeriti neku tajnu. Ili pak tu tajnu, odmah navečer u krevetu, „moramo“ saopćiti mužu. Jer smo „mi“ par, obitelj ili što već.

Pokušat ću vam objasniti kako ja apsolutno ništa ne moram. Uopće. Ništa se na ovome svijetu ne mora, pa se tako ne moraju kupiti niti automobili, kuće ili se ne mora otići na skijanje. Ne moraju se prihvatiti poslovi, niti savjeti. Ne moraju svi imati djecu, jer hvala Bogu nisu svi ljudi zainteresirani za reprodukciju, a za neke bi bilo bolje da im ih je i Bog uskratio. No, Gospodnji su putevi čudni pa ću reći i da se ne moramo žrtvovati za djecu, žrtvovati kako bi oni imali sve. Nitko nikad nije imao niti će imati sve. Ne mora dijete imati tablet, ne mora imati neke markirane tenisice, osobito ako mu noga raste kao luda. Ne mora imati ni Instagram ni Facebook, ali ni onaj Snapchat koji ne razumijem.

Ništa se ne mora. Ne mora se čovjek niti naslikavati od jutra do sutra ne bi li pokazao kako lijepo živi, a niti mora naslikavati tu istu, često preslatku, dječicu koja ni ne znaju što im se događa.

Odgovornost, što je to?!

Dakle, čovjek ne mora imati niti odgovornosti, a ne mora ni razmišljati.

Tako se ne mora niti u poslu. Ne mora se biti odgovoran. Odgovornosti prebacite na druge, u nadi da će sve ići kao po loju. No, ni “oni” ne moraju to baš tako. A znam, ali stvarno znam da ćete, kad stvari krenu naopako, lako naći krivca u drugome. Krivca koji nije ispoštovao ono „morati“. Ono „Mi moramo“ će tako brzo nestati. Odjednom nema tima.

Ne. Bilo bi dobro uzeti stvar u svoje ruke. Ma kakva i što ta „stvar“ bila. Voditi brigu, prije svega, o sebi pa onda o mužu, djeci i ostatku obitelji, ali i o svome vlastitom poslu. Budući da se nisi u stanju pobrinuti za sebe, ne znam kako se misliš brinuti za druge ili se pak žrtvovati? Nije uzalud ona narodna: „Pomozi sam sebi, pa će te se i Bog sjetiti.“

A, najlakše je kriviti druge. Znam. Pokušaj malo okriviti sebe i priznati kako nešto nisi sam. Nisi kontrolirao vlastiti posao, nisi provjeravao, nisi pitao, nisi možda nešto niti pokušao. Nisi naučio. Važno je uzeti svoj život u svoje ruke i priznati sam sebi da nešto jednostavno nisi.

Tako ja još nisam na pravoj dijeti i još ne vježbam kako bih trebala iako sam apsolutno svjesna svih zdravstvenih rizika kojima sam izložena. Imam cijeli tim ljudi i bezbroj mogućnosti kakve biste možda samo mogle poželjeti, a nisam

Priznajem. Pošteno, zar ne?