Drama Queen: Veza na daljinu

L6966LD98C

Davnih šezdesetih moj je dida, trbuhom za kruhom, krenuo u Dojčland. Autobusom, naravno, uz pečeno pile i pohano meso. Red, rad, disciplina… Dolazio bi dva puta godišnje, o Gospi i o Božiću. Dolazio bi dva puta godišnje, djeca su rasla, školovala se, udavala i rađala…

Baka nije imala telefon godinama. Mislim da je to tada bilo strašno skupo. Sjećam se da je kod njih u selu bio jedan telefon i to baš kod njihove susjede. Zvao je uvijek nedjeljom, čak mislim jednom mjesečno, vjerujem iz neke govornice. Nazvao bi, spustio, a susjeda bi uredno dotrčala po baku. Nije bilo zlih jezika, nije joj bilo teško, a mi smo joj bili neizmjerno zahvalni. Onda je nekad i baka dobila telefon. Ne sjećam se točno kada, ali nekako mislim da je to bio veliki, zeleni telefon, s crnim brojčanikom na okretanje.

Kada bi dida dolazio, bila je to mala feštica. Uvijek je bilo Hariba, Persila, Rame i banana… Tko zna čega je sve bilo, ali u mojem, dječjem sjećanju ostale su samo te 4 stvari. I danas su žive te boje i mirisi.

Negdje tamo, krajem osamdesetih, dida je konačno odlučio – ide u penziju, nakon godina obijanja njemačkih gradilišta. Dosta te veze na daljinu.

Znam da smo se veselili. Ali…

Nakon skoro 25 godina na dvije adrese, babino privikavanje na didu i didovo na babu, u momentima je bilo tragikomično. Skoro dvije godine su se samo svađali, što je i logično. Ta, nisu ni znali kako je to živjeti skupa. Iz današnjeg kuta gledanja, nekako mi se čini da mu je do kraja života izmišljala poslove samo da joj se ne mota oko nogu, da zadrži tu neku svoju samostalnost. U toj prilagodbi, kao da su se opet zaljubili, iako baba i danas prigovara kako joj je omogućio samo težak život. Stalno govori: „Da sam znala…“ A opet, s ljubavlju to nekako izgovori. Osjeti se to.

Iako sam tvrdila da neću nikad, i mene je zadesila sudbina veze na daljinu. Trajalo je oko 3 godine i bilo je neusporedivo s babom. Mi smo već imali mailove, telefone, Viber, WhatsApp, Skype… No, bilo je jednako teško, a opet puno, puno lakše… I nismo izdržali. Nikako mi to nije odgovaralo, pa se i danas divim baki kako je uspjela sve to vrijeme biti s nekim, a opet biti duboko sama. Žao mi je, ja nisam mogla živjeti na dva kontinenta. Nisam mogla bez dodira, mirisa…

Danas se smijem s nećakinjom i nećakom putem Vibera. Ne viđamo se baš često. Posao, sati vožnje… Volim tu uključenu kameru i njihove glasiće. Kao da ih uspijem pričuvati tih dvadesetak minuta, koliko je potrebno da im ne dosadim. Sretna sam kad me prošetaju po stanu i pokažu nove slikovnice i igračke i kad se skrivaju jedno od drugoga da pričaju sa mnom. Nekad mi se čini da smo se ispričali za dva života. Da live ne bismo bili toliko strpljivi…

I moj Ruski Princ je prekooceanski zaljubljen. Sva čuda tehnike namontirana su u njegovom dnevnom boravku. A ja mu ne želim reći koliko se bojim one stare „daleko od očiju, daleko i od srca“.

 

Samotna ljubav (Antun Gustav Matoš)

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi –
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?
Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi-
Poginut ću noćas i za dragom poć.
– Ljubav nije sreća! – znaš li kad mi reče?-
– Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
– Ljubav boli, boli, kao život boli,
– Teško, teško onom koji jako voli. –
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam – ko kamen.