Nisam nekako dugo pisala o ljubavnim odnosima. Nije da se nije imalo što napisati, nego je jednostavno bilo važnijih tema na koje je trebalo ukazati. Mislim da ću prestati gledati vijesti, osobito ovaj politički dio… Ne razbija mi se glava avionima, odlukama, porezima, penzijama…
Nekad mi se čini da koliko god nisam stereotipna, toliko u neku ruku i jesam. U novu sam krenula „jako“, odlučno, beskompromisno… Već prihvatila par projekata, odradila desetak sastanaka, a ekipa se ni sa skijanja nije vratila.
Moram, ovako javno, priznati da sam nekad baš ono „zaguljena“ i da je „neću i neću“ omiljena rečenica koja opisuje ono što ja želim. Tako „zaguljena“, tvrdoglava, nisam neke priče niti htjela poslušati, niti dati priliku ljudima da mi kažu što i kako bi željeli, jer su mi u jednom momentu, iz tko zna kojega i kakvoga razloga, išli na živce. Objektivno vam ne mogu navesti ni što ni kako, ali ću priznati da je bilo svojeglavo i bezobrazno.
Jedan od sastanak prošloga tjedna i pitanje što si u horoskopu i koji ti je podznak, i mene nevjernika u ta astrološka čuda, naveo je da malo proguglam što se to tamo piše o kombinaciji Lava i Bika. I što bi se pisalo? Pisalo se skoro pa točno ono što ja i jesam – loša astralna kombinacija znaka i podznaka jer se vatra ne slaže s elementom zemlje.
Pih!
Ali, opet taj magični ali, to su energične osobe, optimistične, nježne i vedre, ogromne snage i volje. Surovi individualisti, samosvjesni i skloni prilagodbi u svim životnim aspektima. Možda me to ne bi toliko zainteresiralo da moja sugovornica nije dotakla temu moga ljubavnoga života. Što drugo ženi reći nego da ja prosto nisam niti nježniji spol, niti slabiji. Volim biti glavna u svemu, u vezi, ali i u krevetu. Muškarci kojima se sviđa činjenica da sam (uvijek) glavna, mi nisu zanimljivi. Bar ne dugoročno. Ne volim nikakve gmazove, mazonje i neodlučne koji bi zapravo da ih vodim kroz sve. Ja bih nekoga da se jednom u životu izbori da je po njegovome. Jačeg od mene, borca… Nekoga tko je u stanju organizirati dan bez da me 10 puta išta pita. A opet, htjela bih nekoga kome sam i ravnopravna, nekoga tko je dovoljno mudar da zna iščitati moja raspoloženja…Kontradiktorno? Hmmm…
(Bože! Kad ovo čitam, pomislim kako mi treba dreser za psa!)
Znam. Sad ćete mi reći da svaka žena to, otprilike, traži, a ja ću vam odgovoriti da poznajem neke koje su pristale na ono „daj što daš“! Odgoj, životne to-do liste, biološki sat, strah od samoće… Sve su to okolnosti koje utječu na naše odluke. A ja? Ja ne vjerujem u kompromis. Kompromis je za mene skrivanje stvari ispod tepiha ili guranje u neku ladicu za koju znamo da je nećemo baš često otvarati, za koju smo svjesni kako ćemo je ignorirati… Kompromis je nešto što će kad-tad eksplodirati. Kompromis je trgovina… Ja tebi, ti meni… Kompromis žulja…
Vjerujem u razgovor. Vjerujem u rad i trud, i u poslu i u vezi. Vjerujem u ljubav, vjerujem u svaki odnos, prijateljski ili ljubavni, pa ča čak i roditeljski, kao u biljku, biljku koju zalijevaš, plijeviš, dohranjuješ i presađuješ po potrebi. Vjerujem u razumijevanje tuđih potreba, materijalnih i emocionalnih. Vjerujem u upoznavanje, nadograđivanje i razgovor o svakoj mani, vrlini ili potezu… Pa što ako mu kažem da je lijeni mamin sin? Neka se i naljuti! Ali, neka i razmisli o izgovorenome…
Vjerujem i u tišinu. Vjerujem u „vrijeme za sebe“. Vjerujem da ljudi ponekad trebaju biti malo sami i kada su vezi i da ne moraju baš sve skupa!
I ne vjerujem da ću ikada ikome treptati okicama, jer to nisam ja. I divim se svakoj od vas koja to može, zna ili uspije odigrati. Divim se svakoj od vas koja je pronašla taktiku osvajanja muškog srca, jer ja nisam na dobrom putu. Trebala bih previše kompromisa napraviti, a to nikako ne mogu… Bar ne trenutno. “Kompromis je neprijatelj verodostojnosti“, reče jednom prilikom Herodot, a želim biti vjerodostojna…
