Drama Queen: Zadovoljna i zadovoljena

Svi marketinški stručnjaci tvrde kako seks, djeca i kućni ljubimci prodaju sve. Pa, eto, idem i ja probati prodati vam malo seksa. Trenutno ni jednu od te tri stvari nemam. Šteta, zar ne? Komad(ina) od žene, pa ništa! Nema seksa, nema ni djece, a ni kućnoga ljubimca, a nema se ni vremena!

Kako većina u ovoj državi prodaje maglu, zašto ne bih mogla i ja!? Možda mi ove Shejevke poklone nekoga psa ili frendica upozna s nekim divnim, razvedenim da mu uljepšam “ostatak” života!

Šalu na stranu, znam da neke stvari, koje se trebaju dogoditi, ne biraju niti vrijeme, niti mjesto, ali, ta neka moć samokontrole uvijek me fascinirala. Uvijek sam mislila, a moram priznati kako sam i danas u zabludi, kako je moguće kontrolirati apsolutno sve u životu. Tako su me učili. Ugrizi se za jezik… Ne prevrći očima. Diši duboko! Jedna od mojih boljih polovica bi rekla kako patim od opsesivno kompulzivnoga poremećaja koji traži od mene sve držati na oku. Ono, znao bi reći, daj se opusti malo. Iskreno ću vam priznati, u mojim tridesetima konačno sam se počela opuštati, a u četrdesetima me baš briga što tko ima za reći. Znam. Trebalo mi je vremena, ali, iskreno ću vam reći, vrijedilo je svakog dignutog nosa!

 

preljub2

 

Nekad, davno, u mojim mladim danima, u mojoj sad već dalekoj prošlosti, stvari su znale izmaknuti kontroli. Znala bih se ja nekad, ali stvarno rijetko, opustiti. A, kad bih se opustila  – uvijek je to bilo previše! Bilo je to jedno, za mene, fascinantno vrijeme prepuno dogodovština, dobrih prijatelja i, naravno, skrivanja. Nazvala sam prijateljicu, zatražila sam blagoslov za napisati jednu malu pričicu o njoj. Pričicu koju sam, na moju veliku radost, prošla s njom. I pričicu koja mi danas zaista znači!

Dakle, završile smo fakultet, nekako je bilo slično vrijeme kao i danas. Do posla se teško dolazilo, pogotovo mi, mlade i nadobudne, bez previše znanja i iskustva i željne tko zna čega. I konačno, kada smo i dobile taj posao, nekako mislim kako nije bio ono što smo željele. Plus, bile smo u vezama, voljeli smo, tada, te mlade dečkiće, koji jednostavno nisu bili spremni za nas. Nisu. Kako mi se danas čini, nikad ni ne bi postali spremni. ali, eto čekirala se neka lista. I istina je kada kažu da žene sazru brže. Muškarci, barem iz našega iskustva, uvijek lagano kaskaju za nama, i to par godina. No negdje, u tom skrivanju i lutanju, putevi nam se poklope.

Pogled govori više od riječi…

U hrpi ljudi koje upoznaš, poslovno, privatno, postoje oni koje nikada nećeš zaboraviti. Postoje i oni kojih se ne želiš niti sjetiti, ali i oni koje, unatoč svemu, voliš i voljet ćeš na neki svoj način, drugima čak i nerazumljiv.

Sjećam se njenoga oduševljenja. Samo je pričala o njegovim očima, o pogledu i o tome kako je zaboravila i kako se zove. Pokušavala mi je opisati njegov izraz lica, navodno, zatečenog muškarca. Taj osjećaj, grč u želucu, kako kaže, bio je neopisiv. Nikad joj se ništa slično nije dogodilo. Tih prvih par dana je bila sva lepršava. Ma, bilo ju je divno gledati. Stvarno je. Energija je prštala na sve strane. Kako god je ona bila sretna, tako sam nekako i ja bila sretna zbog nje i za nju.

Nisu to bila vremena kao danas, s Facebookom, Instagramom, pametnijim mobitelima i slično. Nije bilo jednostavno stupiti u neki prisniji kontakt baš tako brzo. Ono, Google i ime, dobiješ Facebook profil, i to je to. Ma ne! Trebao si se malo više potruditi. I tako je bilo. Krenuli su prvi e-mailovi, naravno, strogo poslovni, pa onda, lagano, s malo privatnog karaktera. Dopisivanje je počelo. Uh, kako je treperila. Sviđala mu se. Znala je to. Odao ga je pogled.

 

preljub1

 

Tri prva mjeseca samog flerta, kako smo na kraju shvatile, promijenile su je. Kao da je postala odlučnija, hrabrija, spremna na sve i svašta. Ja bih rekla – odraslija. Ni činjenica da on ima suprugu i djecu, nije promijenila želju za boljim ‘upoznavanjem’. Njezin tadašnji dečko, kako je i sama shvatila, zapravo je bio daleko od onoga što joj je, općenito, trebalo. Ne samo njegovo neiskustvo, nego, prije svega činjenica kako ju je gušio i pokušavao promijeniti. Želio je stvoriti od nje nešto što ona, sada to sa sigurnošću možemo reći, nije ni trebala postati.

Koliko ciljeva stavljaš pred sebe?

Znate, uvijek se pokušavamo, uklopiti u nečije živote, biti idealne djevojke, žene vjerujem kasnije i majke. Prvo želiš da se tobom ponose roditelji, da te poslodavac pohvali. Poželiš se udati, postati majka. Toliko ciljeva staviš pred sebe. Taj zanos, idealiziranje i zatvaranje očiju pred činjenicama, to je zapravo najgore u svemu. Ono kad sam sebi lažeš i lažeš i milijun puta kažeš kako će biti bolje kad ovo ili kad ono…

I onda, paf! Kao pad s kruške, netko ti pokaže nove galaksije, otvori vrata malih, slatkih stvari, bez kojih više ne možeš. Nema sočnih detalja iz postelje! Ili ih želite!? Ma nije ovo pornić, ali, osmijeh na njezinom licu je govorio apsolutno sve. Toliko puta me nazvala i rekla, čuj, samo da znaš, večeras sam ‘kod tebe’. Rekla bih svaki put da je to sasvim uredu. Jer je bila sretna. Jer je bila i zadovoljna i, slobodno smijem napisati, zadovoljena. Konačno! Ipak nije ‘frigidna kučka’, kako ju je zvao njen tadašnji dečko.

Ne znam što je njezin ljubavnik imao, ali znam samo jednu stvar, kad god da ga spomenemo, njezino lice obasja neki blaženi osmijeh, premda su prošle godine. I kako kaže, uvijek će ga voljeti i mogu je razumjeti. I, kako sam toliko puta napisala, ne osuđujem.