Drama Queen: Zar nije bolje biti sam nego s krivom osobom?

U životu je važno naučiti lekcije, a na neki ljudi uče brže, neki ljudi uče lakše, a netko uvijek mora naučiti stvari na teži način. Najgore je ako umreš, a nisi naučio ništa.

U strahu od neznanja, ja učim svaki dan. Tražim zamke i znamenje, važem i analiziram, i radim.

Nagledala sam se svakakvih veza, naslušala sam se svakakvih priča, promatrala lijepe, ružne i najljepše trenutke i jednostavno naučila da uvijek, na kraju priče, ostaneš sam. Uvijek, na kraju svake priče, kakva god ona bila, moraš ostati živjeti sam u svojim mislima, svojim postupcima i s odlukama koje si morao donijeti. Moraš sam sebe moći pogledati u ogledalu. A zar to nekad nije najteže?

Mnoštvo je mojih prijateljica ili poznanica životnu lekciju naučilo vrlo brzo. No, neke od njih nisu ništa naučile ni dan-danas i teško mi ih je gledati kako se muče. Teško mi ih je gledati kako su zapravo nesretne, teško mi je gledati na društvenim mrežama kako glume da su zadovoljne i da je sve u najboljem redu, a znam da je negdje ispod površine čista trulež. Veze bez veze, brakovi u mraku, djeca bez reda i čvrste ruke…

Društvene mreže su postale mjerilo svega. Uspjeha, ljubavi, sreće, dobre klopice i još ljepših čaša prepunih savršenih zdravica… Postale su i mjerilo ljepote.

Naslušala sam se i priča o Predsjednici. O njenom izgledu, stilu vježbanju… O njenim suzama i jednoj jedinoj riječi “neopisivo”. Predsjednica je postala mjerilo ljepote, fitnessa, zdravlja, stila… O važnim nekim temama ja nisam odavno čula niti riječi. Samo floskule o tome kako ćemo biti najbolji, kako ćemo uspjeti u koječemu i kako smo inovativni, kako imamo bogate resurse, kako radimo reforme, kako nam i nezaposlenost pada, kako će se svi vratiti i kako će uskoro sve kod nas procvjetati…

Znate, ja sjedim i radim, radim i radim, a vjerujem i da su i neke od vas u istoj situaciji. A htjela sam sama sebi osigurati kruh. Titula “samozaposlena”… Radim i po 12 sati, još trebam nešto skuhati i pojesti, počistiti, ugovoriti i zaraditi minimalnu direktorsku plaću, pa još i koju kunu za suradnike i, evo ne znam, jedino kvalitetno što sam sebi priuštila u svojoj samozaposlenosti, kako kaže moja dovitljiva 5ra, je stres. Kaže mi kako je on ekstra djevičanski, vrhunske kvalitete. I s tako ekstra kvalitetnim, vrhunskim i djevičanskim stresom, mislim da nikome, barem trenutno, ne mogu biti dobar par. Ne mogu biti ni u vezi bez veze…

Mogu nabrojati cijeli sijaset stvari vezanih za kvalitetan život, za prehranu, za tonus, celulit, bore… Ma što god da vam padne na pamet! Sve znam što bih morala i kako bih… Mogu ja i motivirati i dijeliti životne lekcije, pričati o važnosti onog „vremena za sebe“

Ali, budimo realni, tko bi trpio neke lude mušice sredovječne gospoje.

Mislite li da će i Jakov izdržati?

Nego, možete li se doista pogledati u ogledalo, onako svaku noć, bez da skrenete pogled s bora, bez da kritički pogledate kosu, kojoj je potrebno puno više od frizera? Bez da kritički pogledate trbuh, obješenu stražnjicu? Zar niste u svojoj kritici sami? Zar se ne bojite da će netko drugi vidjeti koliko se negative krije u vašem pogledu? Kad ste se nasmijali, sami sebi? Kada ste zadnji put ugledali iskricu u vlastitom pogledu?

Leži li vaša sreća u osobi koja spava pored vas, u osobi koja vas neizmjerno voli ili sreća leži u vama koji ste se prihvatili takvi kakvi jeste? U vama koji se ne bojite sutrašnjeg dana, sutrašnjih bora ili obješene stražnjice i ne šora vas strah da ćete umrijeti sami, moguće zamijenjeni mlađim, slađim modelom? Ili se držite one: „U dvoje je lakše“ pa kakvo god to „dvoje“ bilo? Posao, brak, (bez)veza?

Bojim se da mi, a ni Jakov, nećemo izdržati.