Žensko druženje. Žensko povezivanje. Držimo se skupa. Žena ženi (ni)je vuk…
Joj, kako mi je dosta tih floskula.
Žena ženi ide na živce. 3Ž! Još ako je u sve to uključen neki Facebook ili Instagram algoritam!
Nema dalje. To je jedna, jedina potpuna istina.
U poslu kojim se trenutno najviše bavim, a bavim se svim i svačim jer ne želim da mi je ijedne sekunde dosadno, većinom su žene ili muškarci koji jednako kao i ja vole odmjeriti muško dupe ili biceps. Još je najgore u toj cijeloj priči što mislim da su svi ti muškarci definitivno sređeniji, privlačniji od mene koja sam, recimo, jedan dan hodala s ogromnom flekom na bijelom džemperu, posve nesvjesna njene veličine, i šalila se da je to mjesto gdje je Marko Kutlić naslonio svoju ruku kad nas je fotografkinja fotkala! Na toj fotki sigurno izgledam debilno! Ali, koga briga. Bilo je to jedno sretno jutro. Slušati njegov promukli glas dok raspravljamo o nekim blesavim tenisicama, neprocjenjivo!I možda da stvarno odem na taj koncert. Ja i stotina maloljetnica!
Počeli su mi nedostajati moje bivše kolege mahom skladištari, električari, kamiondžije i slično. S njima je život bio toliko jednostavan!
Recimo, ima tome desetak godina, ulazim na veliko gradilište u bež salonkama. To je bilo vrijeme kada sam se trudila njegovati taj poslovni look. Hrabro gacam po blatu tražeći poslovođu, Antu. Čak me ni ne brinu salonke budući da sam zarađivala više nego dobro, pa bih si odmah kupila nove. Danas mi salonke stoje u ormariću. I možda su dva puta bile na cesti u zadnjih desetak godina.
Znate li vi kako je moćno kad ulazite na gradilište s oko stotinu muškaraca i, onako kako se Mojsiju otvorilo more, rastvara vam se put do poslovođe na kojega ćete tek toliko povisiti ton – da se zna tko je gazda, a on će vas paziti da svi vide koliko je on važan i koliko ste dobri i smijat ćete se svim pogledima i gurkanjima skupa! A zapravo ste došli nakon nekog glupog sastanka ohrabriti ekipu jer su rokovi pri kraju, ekipu s kojom ste znali pojesti pola kile bijelog kruha i Polija!
Čudo.
Fali mi takvih momenata! Fali mi muških hormona i mirisa! Dobro, fali mi i onih 35 kilograma manje, ako me razumijete!
Fali mi momenata u kojima ne komentiram nečiju odjeću ili obući ili šminku. Fali mi momenata u kojima doista nije važno u čemu hodaš i vidi li ti se onaj PMS prišt na bradi od kojeg te boli pola lica.
No, kako to obično biva, život ti donese limune baš kad ih zatrebaš. Prošli tjedan sam upoznala predivne žene, žene koje, srećom, ne žive u ovoj vukojebini gdje se totalno krivim sredstvima moraš konstantno dokazivati da si „dostojan“.
Ne zamaraju se niti jedna od njih frizurom, šminkom ili garderobom. Posve jednostavne, za razliku od Hrvatica, a opet, barem meni, zrače nekom pozitivnom energijom i želiš se družiti s njima, razgovarati i upoznavati…
Jednostavne i inteligentne. Bez trunke pudera. Bez tuša. Bez lokni ili valova. Bez štikli. Bez prozirnih košuljica, mašnica ili pufastih rukava. O njihovim imenima ili pozicijama uopće neću. To nadilazi “naše” okvire uspjeha.
