Drama Queen: Život je maskenbal

Znaš, život je maskenbal. Zaista je. Od dnevnika do dnevnika gledam prosvjede u Ukrajini. Zamaskirani ljudi, na zamaskiranim ulicama, pokušavaju nešto. Bore se. Traže prava. Pravdu. Život, što li već. S maskom na licu, traže hrabrost superjunaka. Drugačije, vjerujem, nije išlo. Hrabrost se negdje morala naći. Ulaze u zamaskirane vile, i gledaju u zamaskirane ormare i zamaskirane garaže zamaskiranih automobila.

Gledam Riječki karneval i opet zamaskirani ljudi, na zamaskiranim ulicama. Dječica šalju poruku, zamaskirana, vedra i draga. Parole, parole, parole – samo parole. Press konferencija sindikata i pokušaj zamaskiran zviždaljkom i kapicom, izgovoriti parolu ‘više ne mogu’. I onda, na kraju Forbesova lista i mi, Hrvati, kao najbogatiji u regiji. Zar nije život maskenbal, dok netko prebire po mojem kontejneru? Dođe mi da zaplačem, jer nisam manekenka, jer nisam missica, jer nemam pravo prezime. Da maskenbal, jer jedan dan bih htjela biti u glavi nekoga s Forbesove liste. ‘S tuđom maskom, lakše se živi’, možda se netko sjeća pjesme. Jedan, jedini dan, htjela bih prozrijeti kroz njihovu masku, vidjeti lice i naličje ‘prezimena’. Svi imamo maske. Vjerujem kako imaju, i oni, jutarnji ritual, nabacivanja maske moćnika.

super_zenaZnaš, život je maskenbal. I ne moraš biti na listi da poneseš masku. Kad imaš (ne)sreću susresti ljude koji nekome trebaju postati uzor, kad pogledaš u uključenu kameru, i kada pogledaš spuštene zastore pozornice života, shvatiš – život je maskenbal. Reći ću ovo samo jednom, ali osoba koja mi je na televiziji, dok daje intervju stravično antipatična, kada se ugase svjetla kamere, toliko je šarmantna, draga i pristupačna. Reći ću samo jedanput, i najljepši ljudi na svijetu imaju svoju masku, brižljivo je stave i nabace osmijeh. Biti lijep i nije jednostavno. Kažu, puno truda i odricanja.

Eh, život je maskenbal, dok ulaziš u ured, nasmijana, kao da se jutrošnja svađa nije ni dogodila, a u glavi se vrti milijun ljutih pitanja – ‘što je htio time reći, voli li me još uvijek’… Ispijaš prvu jutarnju kavu, na pola slušaš kolegicu, i trudiš se da maska ostane na mjestu. Ne želiš da vide tvoj jad, nesigurnost, bijes. Život je maskenbal, a ulaziš u dućan i prebireš po košari, čekaš u redu, na blagajni, zbrajajući sitniš preostao do iduće mirovine. Stavljaš masku, digneš glavu i koračaš na prvi dejt. Lijepa, samouvjerena, nasmijana. A u duši košmar, uplašenog malog miša. Kroz žile kola očaj usamljene žene, i osluškuješ otkucaje sati, minuta ili sekundi, onog ružnoga sata. Popravljaš masku, kao što popravljaš šminku, malo rumenila, malo ruža… Ah, i ta frizura, samo da makneš taj neposlušni pramen. ‘S tuđom maskom, lakše se živi…’

maskenbal 2I dok Facebook, Instagram ili Twitter, preplavljuju (polu)gole, uređene fotografije, tko li je spreman ogoliti dušu? Tko je spreman baciti masku i reći, da, ovo sam ja? I to ne, ovo sam ja s celulitom i strijama, nego, ovo sam ja uplašena, ova sam ja tužna, ovo sam ja sretna, ovo sam ja dok učim dosadnu matematiku, fiziku ili kemiju. Ovo sam ja bez podloge, bez šminke. Ovako izgledam kad se probudim, mrzovoljno, raščupano, prije prvog udara kofeina… Ovo sam ja, koja mrzim jutarnji seks, i molim te, pusti me na miru do podneva. Ovo sam ja, i mrzim izigravati porno divu svaku večer, ali radim to da te ne izgubim. Ovo sam ja dok peglam, joj Bože, mrzim peglanje. Jer, maska kad-tad padne. Nekad je skinemo sami, a nekad, nehotice, sklizne, jer nemaš više snage držati je na mjestu. I kog vraga se toliko pokušavamo svidjeti drugima, važno je sviđati se samoj sebi.