Drama Queen: Život staje u četrdesetima?

I što sad ako ulazim u četrdesete? Što to točno znači? Ma, tko mi se to usuđuje reći da nešto nije po nekakvim svemirskim pravilima ili slijedu koje nam ovo društvo nameće!? Sve prestaje u četrdesetima? Život? Nada? Izlasci? Nema mijenjanja karijere, niti novih početaka?

Svaki put se iznova iznenadim koliko su ljudi u stanju analizirati i procjenjivati tuđe korake, a pri tome ne vidjeti nikakvu svoju grešku. Pravi blaženici, sveci…Isto tako me iznova iznenadi kada svi glume kako žive svoje živote, pa se čude, naoko mirnim, pristojnim susjedima koji su, zapravo, poremećeni zlostavljači.

To ljudsko licemjerje nikada nema kraja. Otračat ćeš milijun sitnica navodne poznanice, gledati joj u tanjur, novčanik ili u vrećicu, a zapravo nećeš reagirati na plač, buku i bacanje tanjura, jer te se to ne tiče!? Ništa ti nije čudno. Njihov život. Njihov problem. Što koga briga što se događa u njihova četiri zida!? Žalosno. I onda u nekoj od crnih kronika, ponosno pod svojim Facebook imenom komentiraš, zgražaš se, a ne zapitaš se niti jednoga momenta što si to zapravo propustio učiniti.

hipster, punk

Jer, griješi se i mišlju i riječju i djelom, ali i propustom. A korizma je, dragi katolici i Hrvati kojih ima 86,28%. Jeste se odrekli čokolada, alkohola i sličnih ljepota? Ne znam gdje sam to čula, ali grijeh ne ulazi u usta, nego izlazi iz njih. Da ne pričamo o pobornicima ljevice ili desnice i komentarima prepunih mržnje ispod članaka koji vas mame na klik.

Jeste li vi možda odlučili ne griješiti ni mišlju, ni riječju, niti djelom, a ponajmanje ovim propustom?

Da. Ponosno kažem kako ulazim u četrdesete i ponosno kažem da nitko ne zna koliko, zapravo, imam godina. No, što se to koga tiče, kažem. Nije da brijem na botoks ili kreme protiv bora. U životu nisam imala ovoliko kremica kao u zadnjih par godina. I da znate da ih uopće ne koristim. Zaboravim i da postoje. Smetaju u kupaonici. Samo se držim one kako ljepota dolazi iznutra i kako lijep osmijeh zavede sto muškaraca i poneku ženu… Nisam ti ni tu isključiva. Što ako moje potencijalno dijete, koje bih vrlo rado dobila s nekim tko mu može kupiti pelene, ili nećaci, koje beskrajno obožavam, odrastu u gay osobe? A vjerujte mi, ima puno više pedera na ovome svijetu nego li će to itko, a naročito muškarci, priznati. Eto, ne osuđujem ni one koji se beskrajno opuštaju sapunicama ili smiju Andriji i Anđelki… Imaju pravo gledati što žele, dok im nije moj daljinac u ruci.

harley, par, stariji par, motor

Nego, vratimo se na početak. Što se koga tiče što je primjereno mojim godinama? Ali, vidite, uvijek se nekog tiče… Uvijek ima pitanja i potpitanja i lokalnih dušobrižnika i pametnjakovića i, naravno, kao u nogometu, sudaca…

Je li primjeren dopičnjak ili poderane hlače, ili pak izbrijana glava? Što koga briga? Što koga briga imam li djecu, muža ili sam ostala stara cura. I taj termin… Stara cura… Nije se, jadna, udala… Tko to kaže da se svi moramo udati i imati djecu? Mogu li se imati djeca bez ugovornog odnosa zvanog brak? Tko to kaže da nije lijepo kada svi misle kako si djetetu baka, a ne mama? To više govori o vama, nego o onima koji su se odlučili, iz tko zna kakvog razloga, kasnije postati roditelji.

Tko nam je nametnuo slavnu TO-DO listu? Što to čekiramo na njoj iz godine u godinu? Uspjeh? Zdravlje? Sreću? Koliko nas se usuđuje dići ruku i reći sretan/sretna sam u svojoj koži i dobro mi je ovako? Tko se od nas usuđuje reći kako živi u ovome trenutku? Ne zamaram se prošlošću, samo se nadam da sam iz nje naučila nešto. Tko se usuđuje reći, ne živim u planiranju budućnosti, pokušavam živjeti sad i punim plućima. Koliko nas je sretnih?

I da znate, nikad se nisam osjećala bolje… Uživam, kao nikad do sad, a skoro u četrdesetima…