Drama Queen: Zlatna sredina

Kada čitam svoje posljednje kolumne, ispada da se stalno žalim na ljude kojima sam okružena i na posao koji radim. Normalno je da sam se možda malo zasitila, ali znam da volim to što radim. Istinski to volim. Volim sve te mogućnosti koje se otvaraju. Volim i sve one propuštene (ne)prilike, propale projekte i totalno (ne)razumijevanje okoline. Okoline koja ponekad ne shvaća da novac nije na prvom mjestu, da novac nije glavna motivacija.

Nakon napornog tjedna, vikend dođe kao mali bijeg od ovoga popularnog lifestyleovskog đira. Bijeg je to prema praznoj, nenapisanoj stranici ili nekoj knjizi na tabletu. Da. Više volim e-knjige. Ne nedostaje mi miris papira, kako bi neki rekli. Nisam znala o čemu pisati ovaj put no jedan poslani tekst me podsjetio da postoje ljudi na koje sam iznimno ponosna i postoje ljudi zbog kojih sam sretna da sam ih upoznala i da ih smijem nazvati prijateljima.

Moje prve posjete raznoraznim događanjima i druškanja s „brojnim poznatima“ ili, kako danas zvuče neki od naslova, „domaćim“ zvijezdama i zvjezdicama donio mi je poznanstvo s „brojnim“ prekrasnim ženama. Ono, kad vas neka nevidljiva sila privlači i upoznate ih i shvatite da su, nakon par godina, postale vaše prijateljice. Neke od njih su i žene iz, slobodno mogu reći, konkurentskih medija. A nikad se nismo pogledale kao konkurencija. Svaka od tih žena je lijepa na svoj način i svaka je tako cool u svom stilu.

Prije par godina upoznala sam djevojčicu, ona će zauvijek biti moja mala djevojčica, osobu s invaliditetom, koju sam gurnula, vjerujte mi na riječ, bezobrazno gurnula u ralje medijske pompe lifestylea, u ralje praćenja mode i ljepote. Znala sam da ona to može! Mislim da danas sve kolege znaju tko je ona i da danas njeni fizički nedostaci ne znače apsolutno ništa. Mislim da ih više nitko i nije svjestan. Napravile smo jednu tihu, dragu i slatku inkluziju. Pokazale smo, doslovno, da osobe s invaliditetom jesu lijepe, da imaju stila i da su im potrebne sve one stvari koje trebamo i mi „normalni“, ako je uopće itko od nas normalan. „Normalno“ uvijek uzimam s rezervom.

Njen osmijeh, želja za životom je nešto što će svakoga oduševiti.

Ispričat ću vam jednu pričicu. Bile smo na jednom kratkom medijskom putovanju u koji su bili uključeni i odlasci na bazen. U jednom momentu smo shvatile da smo same na bazenu. Kolege, želeći da nam je manje neugodno, jedan po jedan su nestajali s bazena. Doveli su nas u situaciju da naprosto nismo mogle vjerovati koliko ne shvaćaju da su napravili najgoru moguću stvar – isključili su nas! I danas se smijemo tom neugodnjaku. (Iako, bazen samo za nas i nije bila tako loša opcija.) Smijemo se i drugim “temama” jer ni njoj ni meni nije stran crni humor.

Nekad mi je toliko žao što se tekstovi koji su posvećeni nekim “drugim” vrijednostima, a ne samo modi i ljepoti, ne čitaju toliko. Žao mi je što, zapravo, sve nas, pa i mene samu, u jednom kontekstu zanimaju trivijalne stvari. Kao da se samo želimo zabavljati i kao da silno želimo zaboraviti sve probleme. Nekad mi se čini da želimo stalno biti netko drugi. A to je tako teško, naporno!

S druge strane, hrvatski mediji su ionako prepuni ili crnih ili žutih tema. Sredine kao da nema.

Nema „zlatne“ sredine, sredine poput one na 79. mjestu u periodnom sustavu elemenata, sredine koja je podatna i lako se obradi, a opet je tako trajna i vrijedna.