Današnju temu mi je prilično teško ispisati, a ne uvrijediti nekoga… Nekada davno, pokušavala sam ljudima objasniti da odijelo ne čini čovjeka. Sjetio me to jednog Talijana, vlasnika jedne tvornice, koji je uvijek okolo bauljao kao zadnji odrpanac. Malo je nas u firmi znalo da nas može svake minute kupiti. I danas to pokušavam nametnuti kao pravilo, ali ne mogu reći da mi uspijeva. Pisati za ženski portal, biti okružen modnim blogericama, urednicima, dizajnerima nije nimalo lako, osobito ako želiš svima reći kako je najbolji PR onaj koji dolazi iz srca. Osjete ljudi laž.
Ponekad mi se čini kako mi neka od mojih prijateljica zna i zavidjeti jer po cijele dane trčkaram s eventa na event s domjenka na domjenak i s partyja na party… Nije to nimalo glamurozno, vjerujete mi. Većinom te iscrpi. Većinom sve postane isto. Red šampanjca. Red kanapeića. Red kakvih slatkiša. Ništa posebno… Ništa revolucionarno, a i stilski posve odudaram i više se ni ne trudim.
Ali, tu i tamo ti se dogodi „prosvjetljenje“, iznenađenje na koje prečesto odeš i preko volje, jer si poslan po radnom zadatku… Upravo posjeta jednom takvom domjenku, nešto drugačijem od drugih, ponovno mi je izmamila osmijeh na lice i istinski sam uživala iako sam bila posve „ubačena“. Poznavala sam čovjeka ili dva, a osjećala se kao da poznajem cijeli svijet i kao da tamo pripadam. Nije bilo važno tko si, što si, a još manje kako si obučen. Čovjek shvati koliko je zapravo važno biti svoj, ne zamarati se drugima i slušati svoje instinkte, šesta čula, predosjećaje ili što ti već nebo, horoskop, numerolog ili Bog kažu. Od oblačenja, do ponašanja… Naporno je biti nešto što nisi. Znaš li tko si? Znaš li kad si i zašto si? Naporno je cijele dane glumiti i biti netko drugi. Znate li koliko energije to oduzima? Ufuraš se ujutro u ulogu uspješne žene, žene koja se ne trese ni pred čim. Očekuje se to od tebe. Naslušaš se predavanja na temu kako pomiriti posao i obitelj, kako biti uspješan, bolji najbolji… Ma, koje li su to definicije! Koje li isfurane teme?! Kao kako pomiriti vašeg psa s vašim kanarincem ili mačkom!? Popodne se ufuravaš u ulogu sretne domaćice, a negdje predvečer navlačiš masku kakve zavodnice ili super mame s najnovijom slikovnicom u ruci, ovisno o situaciji. I tako iz dana u dan. Vjerujem da negdje na pola puta, oko 11 ujutro, zaboraviš gdje si bio i kud si ono krenuo, a taman je i prestala djelovati ona prva kava.
Ono što mi se u zadnje vrijeme često događa je to da slušam, osluškujem, pozadinu priča većine poznanika. Odlučila sam u vrijeme adventa, po kazni, osluškivati druge… Dogodi mi se da znam, u pravo vrijeme i na pravome mjestu, postaviti kakvo potpitanje koje natjera ljude da, baš poput mene, bubnu onu golu istinu. Iako očekujem nešto bombastično, iznenadi me koliko su stvari jednostavne i koliko ljudi vole ignorirati probleme i pretvarati se da su nešto što nisu i da je ono što imaju nešto što nije i neće biti. Strašno.
Nedavno mi se udvarao jedan uspješan, ali i oženjen muškarac. Zanimljivo mi je bilo slušati sve te njegove razloge, želje i željice, ali mislim kako njemu nije bilo zanimljivo slušati precizno definirane i vrlo široko objašnjene razloge odbijanja. Kad postaviš stvari matematički precizno u jednadžbe, dobiješ točno rješenje, a i volim (skromno) slušati svoj glas, osobito ako na suprotnoj strani gledam šokirani izraz lica. Cijeli životi potrošeni u poricanju, prividu i glumi… A sve na konto stvaranja osobnog PR, jer sramota je biti i usamljen i nesretan i depresivan i nezadovoljan i nezadovoljen. Sramota je obući istu haljinu, sramota je i besparica, sramota je i ne kupiti kakav skupi dar djeci… Sramota je imati i poluprazan hladnjak za blagdane. Ah, koliko li ove godine iznosi blagdanska košarica i jeste li krenuli u sulude nalete na shopping centre… Gdje su nestali lješnjaci, jabuke i orasi kojima smo se veselili pod borom?
