Drama Queen: Znaš, željela bih…

desk-notebook-office-grey

Lampiončići, lampiončići,“ skakućem kao guskica u zagrebačkoj magli. Pustit ću svoj lampion u nebo i želja će mi se ostvariti. Bit ću debela i sretna, okružena hrpom jedne marke sladoleda (da ne reklamiram urednici nikoga, jer je reklama totalno neplaćena). Pored mene stoji moj Ruski Princ, gleda me tako razdraganu i tajnovito se smješka. To je prijatelj! Slijedi me i po ledu i strpljivo sluša gluposti. Čekamo i čekamo i čudim se neposlušnim ljudima koji opet rade sve po svome, puštaju te lampione kako im volja. Zar ne shvaćaju, što nas je više, bit će ljepše, a i možda nam se tko smiluje želji? A želje su važne. Znaju li uopće zašto smo tu, u magli, na hladnoći?

Gužva je, puno, puno  ljudi… I drugi su prijatelji tu, nasmiješeni, s djecom. Kraj mene je slatka, mala Anja, dijete moje prijateljice, koja vrišti kako želi psa dok pomažem njenim rukicama držati lampion. Svi smo nasmijani, sretni i veseli… Lampion poleti, Anja plješće rukicama od sreće, a mama zakoluta očima… Što sad?

Vadim ponovno upaljač, pripremam svoj lampion. Ne osjećam prste ni na rukama, ni na nogama, ali sam sretna i spremna.

15540995_1226563924059706_6267894703210680994_o

Goran Pirš, Sljeme, 17.12.2016.

Maco, a što ćeš ti ono poželjeti?“  s osmijehom će meni moj Ruski Princ, iako dobro zna što želim!

Da se, eto, iduće godine udam!“ Smješka se on i radi na svome lampionu, koji odleti u nebo…

Zapalim lampiončić, čekam i čekam i čekam… I pustim, a moja željica pada prema hladnom tlu!

Ruski princ se okrene i nonšalantno reče: “Maco, ma možeš ti to i bez papira!“

15542133_607605122760378_1141709582892727098_n

Pokupi moj lampion, zapali ga i on poleti. E sad, ne znam je l’ se to računa ili ne pa sva unezvijerena potrčim prema štandu i dobijem neki rozi. Ljudi su se već raščistili. Ali, prtljam ja po njemu, idem ja iznova, pa što bude. Želja je uvijek ista… Lagano ponavljam već naučenu pjesmicu…

Znaš, željala bih da si kraj mene, da tvoj topli dah dodiruje moj vrat. Željala bih bih da si kraj mene, da se držimo za ruke i gledamo u nebo obasjano svjetlošću. Znaš, htjela bih da si kraj mene, da nam se pogledi sretnu i orose suzama.

I znaš, htjela bih da si kraj mene, da nam se dotaknu usne i da pomislimo kako smo beskrajno sretni…

Htjela bih da si kraj mene, da nam se isprepletu smrznuti prsti, da grijemo jedno drugo u maglovitoj noći… Htjela bih, htjela bih, htjela bih….“ cvilim kao pokvarena ploča.

Ali, avaj, ne ide mi. Ni taj lampion nije odletio bez tuđe pomoći. Jedan divan striček se zaustavio kraj mene, pružio je svoje ruke prema mojima i na engleskom mi reče najveću mudrost! „Take it easy. Just wait!“ odzvanja mi u ušima. Moj kričavo rozi lampion je lagano odgegao, poput guske u magli, za onim mnoštvom lepršavih lampiona. Striček mi se nasmijao, ja se okrenula i promrmljala „thanks“ s takvim glupastim osmijehom da mi je jutros neugodno. Nadam se da lik ne zna o čemu sam mantrala…

Što sam naučila? Ništa posebno, osim da je strpljivost divna vrlina!

Ili možda onu Rozginu:

Žena k´o ja se snađe, 
još umije i zna da zavede mlađe…