Drama Queen: Znate li kad je dosta?

Nakon brojnih komentara na prošlotjednu kolumnu, komentara koji se mnogi boje zapisati javno na Facebooku ili kao komentar članka, pa me suludo zovu na mobitel, vrijeme je za nastavak priče o evolucijama i revolucijama. Moram se prije svega zahvaliti jednom Bernardu koji tako otvoreno komentira moju dramatičnu stranu. Bernard, jednom ću te (privatnom porukom) pozvati na kavu. Je l’ kud bismo došli da je sve tako javno? Javno samo pokazujemo one idilične momente koji su instagramični.

Ako sam dobro shvatila, jedinom muškarcu koji me tako otvoreno komentira moram potvrditi da i nema pravih dama. Dama je oduvijek bilo premalo. I uvijek su to bile neke odabrane kobile, pa ne zamjeri… Kroz povijest je i tako više bilo pralja, služavki, kopačica, kuharica… Jednako tako nema ni pravih vitezova koji bi za tebe, djevu bajnu, dali i bubreg, borili se do krvi ili ti pjevali sonate pod prozorom dvorca. Više je bilo seljaka, kovača, svinjara…

Gledajući (r)evoluciju, nekako mislim da se i muškarci i žene, u dubini svoje duše, bore s nametnutim uvjerenjima, tradicijom i nekim, navodno, modernim shvaćanjima. Možda mi se samo čini, ali kao da se u tom miksu modernog i tradicionalnog ne može pronaći prava mjera. Kao da se ne može pronaći pravi recept. Čast onima koju su se pronašli, ali više je onih koji nikad neće naći savršen miks suludo pokušavajući udovoljiti svima i svakome misleći da je to najbolji način za mir, ne samo u kući, nego i u svijetu. Na svoj unutarnji mir kao da nitko ne misli.

S druge strane, teško je gledati potajne iskrice u očima tata kada njihov sin prvi put napuca neku loptu. Teško je gledati i iskricu u očima mama kada njihova kći prvi puta zapjeva neku melodiju i zapleše… Svi vide nekog novog Modrića ili Sevu, Ronalda, Madonnu ili koga sve ne. Ovo sam izvukla samo kao karikiran primjer želja i očekivanja na samom početku svake naše osobne bajke.

Činjenica je da je svijet previše okrutan i da su očekivanja i želje jednako toliko opasne. I vjerujem da je najteži zadatak na svijetu ispuniti roditeljska očekivanja. Ispuniti sva očekivanja onih koji su se žrtvovali za tebe, dali ti sve, razvažali, navažali i radili kako bi ti to sve omogućili. A očekivanja su vezana za sve aspekte života, pa i ljubavne odnose… Bit ću posve iskrena, jednako tako vjerujem, u dubini svoje duše, da moja mama ne bi prihvatila ovu današnju kći. Smatrala bi me problematičnom, crnom ovcom obitelji i sigurno bi bila duboko razočarana nekom od mojih odluka. Ali, svjesna sam toga. I najveći uspjeh je priznati sam sebi kakav si i što želiš i naučiti živjeti s tim – bez osjećaja krivnje.

Vratimo se muško-ženskim odnosima, damama i vitezovima i bajkama i onim neizmjernim, pogibeljnim patnjama ljubavnika. Činjenica je da prave patnje nema. Ozbiljno vam kažem.

Sve su to beskrajne kalkulacije i kombinacije svedene na jedan nazivnik „što bi bilo kad bi bilo“! Pa tako trpimo neke odnose jer vjerujemo da će se netko promijeniti, opametiti, shvatiti… Trpimo neke odnose jer mislimo da bude drugačije kad djeca odrastu ili nam svekar/svekrva, punac/punica umru. Trpimo neke odnose jer eto, jebi ga, nije pravo vrijeme da sad prijetimo jer financijski ovisimo o nekome…  I tako unedogled…

Razloga za opravdavanje i izmotavanje ima milijun. Lako ih pronađemo, a lako i okrivimo svakog muškarca i svaku ženu i pozovemo se na moju (r)evoluciju…

Ali, pravo pitanje glasi: „Znate li kad je dosta?“

Iskreno se nadam da znate odgovor.