Dvina Meler: U Vijetnamu sam jela štakore

Iako je mnogim prva asocijacija na spomen ove mlade dame karate i izbor za Miss sporta, Dvina Meler puno je više od toga. Nakon što je okončala svoju osamnaest godina dugu sportsku karijeru 37-godišnja Zagrepčanka posvetila se putovanjima iz najdubljeg, najčišćeg, najsvetijeg i uistinu najlegitimnijeg razloga kojeg poznaje – iz svog gušta. Ova nezasitna avanturistica do sad je obišla preko 130 zemalja i ne namjerava stati. ‘Samo nebo je granica’, no za Dvinu čaka niti ono. Bez grižnje savjesti možemo reći da je upravo ona slika i prilika kako je to živjeti punim plućima i uspješno spojiti posao sa zadovoljstvom. Predstavljamo vam damu koja jede štakore, spava na krošnjama drveća i ne libi se živjeti svoje snove.

Mnogi te nazivaju ‘kraljicom pustolovine’. Kako i gdje se rodila strast prema putovanjima?

Strast za putovanjima rodila se u Zagrebu, jednog sunčanog i relativno toplog jesenjeg dana 1976. godine. Iznoseći svog prvijenca iz bolnice, mama Margareta i tata Sven toga tada još nisu bili svjesni. Nisam bila svjesna niti ja, sve do šestog rođendana kada me poput staklene kugle koja proriče budućnost hipnotizirala čarobna plastična Philips kutija. Njezin ekran prikazivao je ‘Otimače izgubljenog kovčega’ i ja sam shvatila što će biti moj poziv. Istina, do tog trenutka veliki istraživači već su skinuli veo sa svih skrivenih dijelova svijeta i ostavili gotovo ništa za otkrivanje budućim putnicima, ali maleni Indiana Jones bio je uporan. Smješten duboko u srcu, nastavio je rasti skupa sa mnom i nestrpljivo čekati trenutak da se otisne u pustolovinu o kojoj je cijeli život sanjao.

Koliko si zemalja do sada proputovala i koja te se najviše dojmila?

Zaljubljena sam u putovanja i dosad sam posjetila 136 država svijeta. Teško je generalizirati i izdvojiti samo jednu zato što je svaka zemlja posebna na svoj način. Ipak, obzirom da mi je motiv za putovanje oduvijek bila pustolovina i upoznavanje neobičnih kultura i običaja naroda diljem svijeta o kojima se malo zna, posebnu ljubav imam prema svim mjestima koja su zbog svoje izolacije ili teže dostupnosti očuvala viši stupanj svog kulturnog identiteta. To se svakako odnosi na otok Novu Gvineju i pleme Korowai koje u tamošnjoj džungli živi vrlo tradicionalnim načinom života, Benin i Haiti čija vudu religija stanovnicima predstavlja središnji stup duhovnih praksi, moralnih zakona i medicine, Gabon koji je biljku tabernanthe iboga (ozloglašenu u mnogim zemljama svijeta) uzdigao na nivo božanstva.

Drugačije kulture kriju mnoge tajne, koji su neki od najneobičniji običaja koje si upoznala?

Pleme Korowai na Novoj Gvineji poznato je po kanibalizmu. Indonezijske vlasti zabranile su ga zakonom, no priča se da se ono u tajnosti još uvijek povremeno prakticira. U pitanju je ritualni kanibalizam, ne ljudožderstvo iz prehrambenih navika. Korowai su goli (muškarci penise ukrašavaju s travkama, žene nose suknjice od trave), bave se lovom, ukrašavaju kostima i grade kućice u krošnjama drveća dvadesetak metara od tla… Zatim, mogla bih spomenuti pleme Vodabe iz Nigera koje je poznato po svojim izborima ljepote na kojima sudjeluju isključivo muškarci, matrijarhat na otoku Canabaque (Gvineja Bisau) gdje žene biraju supružnike bez straha da će biti odbijene – u protivnom muškarac biva izopćen iz društva… Ima jako puno zanimljivosti diljem zemaljske kugle.

Kako i s kime putuješ i nosiš li se dobro s jezičnim i kulturnim barijerama?

Putujem isključivo s ljudima koje dobro poznajem i s kojima se odlično razumijem jer za putnika nema goreg nego da na putu zaglavi s pogrešnom osobom. Tijekom putovanja nailazi se na mnoge prepreke koje često mogu biti frustrirajuće i po prirodi stvari izvlače ono najgore iz čovjeka. Bitno je da osoba bude izdržljiva, spontana, tolerantna, otvorena prema kulturnim različitostima, obazriva prema svojim suputnicima i ljudima koje susreće na putu. Nemam problema po pitanju kulturne barijere jer sam otvorena za upijanje novih iskustava, poštujem kulturu i pravila sredine u kojoj se nalazim i trudim se ne imati predrasude.

Osobno sam oduvijek sanjala o isprobavanju raznih gurmanskih specijaliteta još nedovoljno upoznatih kultura. Što je najneobičnije što si pojela i gdje?

Uuuuu… Svašta fino sam jela.  Štakora u Vijetnamu, tarantule u Kambodži, velike mrave u Kolumbiji, dlakave gusjenice u Kongu, blato s krumpirom u Peruu, skakavce u Nigeru, crve u Tajlandu, kajmana u Ekvatorijalnoj Gvineji, pejotl u Meksiku, korijen tabernanthe iboge u Gabonu, pizzu po ruralnim dijelovima Kolumbije… Korowai se kunu da na čovjeku najfiniji okus imaju guza i dlanovi, ali to još nekako nisam uspjela probati.

Svoje iskustvo si do sad pretočila u brojne reportaže i knjige? Kako si se snašla u spisateljskim vodama i što si do sada objavila?

Prije knjige ‘Za sve je kriv Tom Sawyer’ koju sam objavila 2006. nisam imala nikakav doticaj s pisanjem. Nakon što sam se prestala aktivno baviti karateom – kojeg sam trenirala osamnaest godina – počela sam putovati svijetom. Prijatelji su me, slušajući zgode koje sam proživjela na putovanjima, sve češće nagovarali da napišem knjigu i prenesem svoja iskustva drugima. I tako je sve počelo… Nakon prve knjige posvetila sam se putopisima i napravila mnoge reportaže i priloge za televiziju. Shvatila sam da me novinarski posao počeo sve više zanimati pa sam prije nekoliko godina počela raditi i kao freelance novinar u Playboyu. Prije mjesec dana sam izdala svoju drugu knjigu ‘Nepodnošljiva lakoća putovanja’, a uskoro počinjem pisati i njezin nastavak.

Nedostaje li ti ponekad dom i ‘dosadna’ svakodnevica?

Kad sam dugo na putu nedostaju mi dragi ljudi i veselim se povratku kući. No, ne prođe dugo prije nego li me opet uhvati strast za putovanjem…

Koji su tvoji budući planovi?Koja je sljedeća destinacija?

Nakon Nove Godine idem na Karibe na mjesec dana. Biti će to kombinacija posla i zabave, obzirom da ću raditi reportaže za magazin Playboy.