Meni očito nije suđeno da zdravo živim. Preskočio sam kavu, narezao brdo kobasice, slanine i drugih slavonskih kolača i izašao na balkon baciti opuške u vreću. Tek sam nedavno čuo – od nepušača, naravno – da oni mnogo više smrde nego dim cigarete. Osjetio nisam, iskreno rečeno. Ali, eto, postavio sam rekord – već punih pet minuta nisam zapalio pljugu. I još sam prozračio stan.
A onda sam na terasi ugledao nekoliko malih šarenih loptica. Isuse, otkad vas je toliko? Zar su negdje u kvartu napravili tvornicu mačaka?
I one su opazile mene pa su počele složno mijaukati. Orkestru su se ubrzo pridružili i mama i tata. Promatralo me šest, sedam… osam pari gladnih očiju. Što ću, vratio sam se u kuhinju, naslagao na tanjur ono za što sam mislio da nije previše začinjeno (a uglavnom sve je bilo ili ljuto ili slano – jer domaće je domaće) i počeo im dobacivati komadiće. Moja je zabrinutost bila posve neprimjerena – ono što nisu htjeli mačići pojeli su njihovi starci. Čak sam razmišljao da im dam i malo luka, a onda sam se sjetio da su mačke mesožderi. Nisu lude kao bedasti vegetarijanci, znaju one što valja. Nema obroka bez kulena i njegove seke, onako ukoso narezanih… Doduše, čuo sam da ima i onih koje bi dušu prodale za porciju poriluka – ali u to ne vjerujem dok ne vidim. Svašta!
Uglavnom, doručak sam im prepustio, ionako sam priželjkivao svoj obavezni crni napitak, u kojem žlica sama stoji okomito. Pa sad svako malo prođem pokraj prozora, da vidim što rade. Našle su djelić hlada u kutu i dremuckaju. Blago njima.
Bože, ja bih isto htio biti mačka! Najbolje lav. On ništa ne radi, samo spava, jede i jebe. Umjesto njega love lavice. A kad dođu kući, odnosno pod drvo, majstor tek jednim okom škicne što su mu donijele. "Oho, Thompsonova gazela! Super, njih volim! Mljac! 'Ajd dofuraj mi to malo bliže, da ne moram ustajati. A sutra hoću zebru ili nekakvog bivola. I nemoj sad sliniti po meni, silo nečista, to ćemo poslije ručka, kad malo prilegnem."
Zato i jest kralj životinja (premda je tigar nominalno jači). Jer je pametan i emancipiran. Znate kako se veli: um caruje, dundo Maroje.
A onda sam na terasi ugledao nekoliko malih šarenih loptica. Isuse, otkad vas je toliko? Zar su negdje u kvartu napravili tvornicu mačaka?
I one su opazile mene pa su počele složno mijaukati. Orkestru su se ubrzo pridružili i mama i tata. Promatralo me šest, sedam… osam pari gladnih očiju. Što ću, vratio sam se u kuhinju, naslagao na tanjur ono za što sam mislio da nije previše začinjeno (a uglavnom sve je bilo ili ljuto ili slano – jer domaće je domaće) i počeo im dobacivati komadiće. Moja je zabrinutost bila posve neprimjerena – ono što nisu htjeli mačići pojeli su njihovi starci. Čak sam razmišljao da im dam i malo luka, a onda sam se sjetio da su mačke mesožderi. Nisu lude kao bedasti vegetarijanci, znaju one što valja. Nema obroka bez kulena i njegove seke, onako ukoso narezanih… Doduše, čuo sam da ima i onih koje bi dušu prodale za porciju poriluka – ali u to ne vjerujem dok ne vidim. Svašta!
Uglavnom, doručak sam im prepustio, ionako sam priželjkivao svoj obavezni crni napitak, u kojem žlica sama stoji okomito. Pa sad svako malo prođem pokraj prozora, da vidim što rade. Našle su djelić hlada u kutu i dremuckaju. Blago njima.
Bože, ja bih isto htio biti mačka! Najbolje lav. On ništa ne radi, samo spava, jede i jebe. Umjesto njega love lavice. A kad dođu kući, odnosno pod drvo, majstor tek jednim okom škicne što su mu donijele. "Oho, Thompsonova gazela! Super, njih volim! Mljac! 'Ajd dofuraj mi to malo bliže, da ne moram ustajati. A sutra hoću zebru ili nekakvog bivola. I nemoj sad sliniti po meni, silo nečista, to ćemo poslije ručka, kad malo prilegnem."
Zato i jest kralj životinja (premda je tigar nominalno jači). Jer je pametan i emancipiran. Znate kako se veli: um caruje, dundo Maroje.
You must be logged in to post a comment Login