Fraktura objavljuje kvalitetnu beletristiku i publicistiku hrvatskih i svjetskih, prije svega europskih autora.
Etgar Keret – Sedam dobrih godina
Bilo je to sedam dobrih godina, teških i lijepih godina koje su život Etgara Kereta promijenile, a kad pročitate ovu knjigu, mogle bi promijeniti i vaš. Od rođenja sina usred terorističkog napada pa do očeve smrti od karcinoma najslavljeniji izraelski pisac srednje generacije zapisuje sve ono što čini njegov svijet – obitelj i ljubav, pisanje i putovanje, strepnju i nemir – u memoarima koji se od svih drugih razlikuju baš u onome što Kereta čini tako posebnim: u toplini.
Kao Židov i stanovnik Bliskog istoka, sin preživjelih iz Holokausta, brat ultraortodoksne Židovke i anarhističkog borca za legalizaciju marihuane, Keret kao da je stvoren za hod po minskome polju proturječja. “Glas savjesti Izraela”, kako ga zovu, pisac je koji progovara o stvarima o kojima drugi misle, ali ih se ne usuđuju izreći, na način na koji se ne usuđuju.
S engleskog prevela Andrea Weiss Sadeh
Naslov izvornika: The Seven Good Years
Francesca Melandri – Eva spava
Nakon neočekivanog telefonskog poziva u zoru na Veliku subotu, Eva bez razmišljanja sjeda u vlak i kreće na gotovo tisuću i pol kilometara dug put iz svojeg rodnog Südtirola/Alto Adigea do Kalabrije. Tajnoviti odlazak ispravlja trideset godina staru nepravdu, kad je njezina majka Gerda poštaru vratila maleni paket umotan u smeđi papir lakonski ustvrdivši da Eva spava. No Gerdu ne treba prestrogo suditi – odrasla je uz bezosjećajnog oca, bivšeg nacista, i brata, južnotirolskog terorista, a sa šesnaest je počela rintati u kuhinji hotela u Meranu. I dok su Gerdin život obilježila povijesna previranja na sjeveru talijanske države, Eva konačno ima priliku poravnati račune na njezinu krajnjem jugu…
Prvijenac Francesce Melandri Eva spava izvanredni je mozaik dirljive ljubavne priče, intrigantne obiteljske sage i uzbudljivog prikaza povijesti. Ovaj maestralno ispričani roman na zanimljiv način prikazuje prošlost, sadašnjost i običaje prostora koji odudara od naše tipične slike Italije.
S talijanskog prevela Ana Badurina
Naslov izvornika: Eva dorme
Ljudmila Ulicka – Zeleni šator
Zeleni šator, veliki roman koji se smješta između dviju velikih smrti – smrti Josifa Staljina i smrti Josifa Brodskog – baš kao i ostala djela Ljudmile Ulicke govori o povijesti, ljubavi, uvjerenjima i vjeri, no više od svega ostalog: o složenosti i veličini ljudskoga života. A taj život Ulicka nam ovaj put daje kroz sudbine Miše, Ilje i Sanje, trojice neprilagođenih dječaka u kojima će se utjeloviti sve junaštvo, naivnost i nada onih koji su se opirali sivilu i opresiji sovjetskog režima.
Mudro i potresno, u najboljoj tradiciji velike ruske književnosti, Ulicka nas vodi u svijet zabranjenih ideja i knjiga, svijet potpirivane paranoje, u kojemu se o politici i glazbi razgovara u zadimljenim sobama, pod sjenom sveprisutne vlasti i čeličnim stiskom KGB-a. Naravno, dok ga stotinama sudbina opisuje, Ulickoj ne nedostaje ni razumijevanja ni humora ni senzualnosti, a sve što u Zelenom šatoru pronađemo, gdje god ga i kad god ga čitali, posve sigurno prepoznat ćemo kao blisko, kao ljudsko, kao svoje.
S ruskog preveo Igor Buljan
Naslov izvornika: Зеленый шaтeр
Dinko Telećan – Dok ti oči ne dogore
Poezija Dinka Telećana posjeduje ponešto od istinske nadrealnosti i nadrealizma kao danas, znam da posve oksimoronski zvuči, kanonske povijesne avangarde. I u tome je možda doslovna začudnost knjige poezije Dok ti oči ne dogore — brza, ritmična mjesta sraza onoga “nad” i onoga “realnoga”, da ne napišem stvarnosnoga. Taj magični sudar karakteristika je ove knjige, koju odlikuje krajnja konceptualna domišljenost. Njezino vezivno tkivo čine i mnogi motivsko–tematski, što eksplicitni, što implicitni kronotopi, od kojih je ponajbitniji — drvo javora (i ne samo za Stradivarijeve violine). Oni knjizi Dok ti oči ne dogore daruju istinsku poetsku ljepotu i bogata asocijativna polja na putovanju raznim prostorima. Ali i ne samo prostorima jer Dinko Telećan nadahnuto u svojim stihovima putuje i kroz vrijeme, tražeći uvijek ono što ne smije biti izostavljeno na rubu riječi/stiha.
Marko Pogačar – Zemlja Zemlja
Kako leti bumerang? Sa zemlje na zemlju, prema ptici, putanjom koja se ne da lako objasniti, ali ima svoj početak i kraj uvijek u blizini. Sve ostalo je zrak, let prema nečemu drugom što leti, proizvodnja slučajne smrti, prekid elipse povratka. Ruka koja ga je bacila ista je ona snažna, a gladna života koja je napisala ovu knjigu.
Zemlja Zemlja prostor je velikog pjesničkog umijeća jer se s paradoksima prolaznosti, ljudske društvenosti i apokalipse koja se neprestano događa pokušava razračunati bez ostatka, hrabro, pogubno i samotnički. Upravo onako kako leti bumerang, u neopisivoj ljepoti vrtnje i šumu svojih lopatica dok para nevini zrak iznad manje nevinih ljudi.
Marko Pogačar ispisao je, usprkos svojim putovanjima, a možda i baš zbog njih, s kraja na kraj planeta, knjigu pjesama koja svoju potragu za smislom ne započinje uvijek letom, ali i ne okončava uvijek na zemlji; u toj maestralnoj izmjeni perspektiva ovi stihovi katkad oko nas fijuču kao meci, katkad nas umiruju kao jastuk od paperja neke vrlo egzotične ptice koja izumire. Na kraju, kako onda leti, a kako miruje Pogačarov bumerang? Jednom riječju: svemoćno.
Marko Pavlovski – Izlet u Dachau
Slavoj Žižek piše da bi “trebalo ispraviti Adorna: nije poezija nego proza ta koja je postala nemogućom poslije Auschwitza. Poetsko prisjećanje na nepodnošljivu atmosferu logora mnogo je vjerodostojnije negoli realistička proza koja u tome ne uspijeva.” Marko Pavlovski ne piše, naravno, svoje stihove iz perspektive doživljenoga, nego izvanredno uspješno čuva u svome poetskome pismu jasne tragove najužasnijega događaja u svjetskoj povijesti, imajući prije svega na umu sudbine tzv. “maloga čovjeka”. Vremensku distancu između dogođenoga i današnjice Pavlovski koristi na poetski doista intrigantan način – strahote zauvijek ostaju strahote i tu doista vrijeme ne teče, nego se neprestano zgušnjava u crnu rupu vječne traume, te ne posve eksplicitno, ali potpuno pogođeno postavlja i propituje krucijalno pitanje današnjega potpuno ravnodušnoga vremena.
U Izletu u Dachau nema tolerancije za “zaluđene”, za one koji “nisu znali”, za one koji se “kaju” s debelom figom u džepu. Ona otvoreno mrzi – mržnju samu. Zato i jest tako britka – upravo onakva kakvu vrijeme u kojemu živimo i zaslužuje. Samo nemojte, ako ponovno netko nekome bude vezao vrpcu oko ruke ili prišivao i ne samo židovsku zvijezdu na vidno mjesto, kazati kako, eto, niste znali.
Nikica Slavić – Vedra strana života – Humoreske i satire
Za Jacka Londona govori se da su mu najbolje one pripovijetke u kojima piše o svom životu. Ja bih ovdje tu konstataciju malo parafrazirao, jer se u svim ovim zapisima ne radi o jednoj osobi, njenom životu, nego je ta osoba samo jedan dio – većinom pasivni promatrač ovdje iznesenih pripovijedaka i događaja.
Sve ove priče i satire zapravo su male psihološke studije o malim ljudima i malim stvarima koji svi iz različitih razloga dolaze u sukob sa okolinom, društvenim običajima, moralom ili pak uobičajenim građanskim normama, što sam kao pasivni promatrač zapisivao u svoju bilježnicu koja nosi naznaku “Vedra strana života”.
