Oduvijek su me oduševljavali ljudi koji u svemu u životu igraju na sigurno. Fasciniraju me upravo iz razloga što ja nisam nikada, ali baš nikada, bila takva i vjerojatno nikad i neću biti igračica na sigurno.
Takvim se ljudima istovremeno divim, skidam im kapu, a ponekad ih i žalim jer nemaju muda odigrati na blef pa da vidimo što će biti. Stoje u mjestu i cupkaju, život im prolazi pred nosom, a oni čekaju sigurnost u nečemu.
Često se znamo tako zaplesti u diskusiju, pa slušam predavanja tipa: „Da, ti si zagrizla malo preveliki komad, precijenila si svoje mogućnosti, precijenila si svoje financijske sposobnosti, ti si ovo, ti si ono i bla, bla, bla…“
A onda ja počnem s druge strane s filozofijom iza koje definitivno stojim i po kojoj živim i isključivo sam tog vjerovanja, kako sigurnosti više nema, ni u kome, ni u čemu i nigdje. Jednostavno nema!
Možeš samo vjerovati da si u nešto siguran i ta neka vjera te može nositi dok ne ateriraš. Jer, realno danas radiš i imaš neku kvazi sigurnost, a tko ti jamči da ćeš raditi i sutra, tko ti jamči da firma neće propasti ili da više nećeš dobivati plaću, nema toga tko ti to može jamčiti, nema tog papira i nema te osobe.
Udaš se, potpišeš taj neki jebeni papir, danas sve divno krasno i super, volite se i obožavate i opet si kao kvazi siguran u nekog u neku instituciju koja se zove brak, suživot ili kako god, ali tko ti može jamčiti da će to biti zauvijek?
Nitko, nema toga, to ne postoji, sigurnost u bilo što – posao, partnera, zdravlje, danas je vrlo relativna stvar i klizav teren, na kraju krajeva, ali o tome po meni ne treba razmišljati, već živjeti polako iz trena u tren, iz dana u dan pa kako bude, a biti će, uvijek nekako bude…
I zato uvijek moram kontrirati onima koji igraju u životu na sigurno jer u biti ja nikako ne mogu shvatiti na što to igraju. Često mislim da se samo zavaravaju dok čekaju taj neki pravi trenutak i tako im život prođe u čekanju te neke imaginarne sigurnosti u nešto.
Gledam sebe u posljednje dvije godine, napravila sam jako, jako, jako puno toga – sama, iz vlastitih prihoda, iz minusa na tekućem računu, iz vlastite sposobnosti, tu malo stisneš, tu malo dodaš, malo se nečeg odrekneš… Većinu sam odradila, ali ne jer sebe smatram nekom turbo ženom. Napravila sam sve to samo jer nisam čekala onaj pravi trenutak, napravila sam samo jer sam riskirala i preživjela sam, ali ono što sam si zacrtala, to sam i postigla, i često nije bilo lako ali, prošlo je… Skoro je sve prošlo..
Često znam reći – funkcioniram tako, kao kad neplivača baciš u more – sad si u moru i snalazi se. Ili plivaš, ili toneš, nema ti trećeg, kompa moj….
Osmisliš neki mini projekt u glavi, onako – samo kostur, kreneš, pa što bude. Uvijek na putu realizacije nailaziš na trnje, ali ide, glavno da ide, da klapa. Doći će dan kad ćeš staviti kvačicu pored svog projekta i napisati: riješeno, hajdemo sad dalje….
Jedina sigurnost u koju nikad ne treba sumnjati je ona u sebe i svoje sposobnosti da nešto možeš, da imaš snage za stvoriti to nešto što želiš – čekanje pravog trenutka, pogotovo čekanje na neku sigurnost, to su samo izgovori, bijeg i strah od nečeg što se zove: započeti nešto, suočiti se sa svim izazovima na putu realizacije i završiti započeto….
Život ti prođe čekajući da budeš siguran negdje, u nešto i onda ostariš i kažeš sam sebi, e što nisam….E jebi ga, što nisi, sad ti je kompa moj gotovo…
