Ima u nas, brate, novinara…

Tu i tamo žalim za vremenima u jednome dnevnom listu kada bih pomagao kolegama pa zauzvrat dobivao uredničke ovlasti. Em mi se nitko više ne ulizuje da mu štogod objavim, em mi je iz ruku izbijen jedan od najmoćnijih aduta u povijesti novinarstva. Šefovsko mjesto donosilo mi je neočekivanu povlasticu da se riješim nakupljenih lektorsko-redaktorskih frustracija.

Priča je izgledala otprilike ovako: "Hoćeš li ikada više napisati da je lopta prošla pokraj vratiju?" pitao bih kandidata koji bi se drznuo nazvati i pitati kada će mu izaći tekst. "Neću, neću", vikao bi u slušalicu on. "Aha, a to ti ispravljam već deset godina, svaki dan", nastavio bih ja. "Ma neću sigurno, prošla je pokraj vrata, sunce li mu jebem i lopti i vratima!" cvilio je pokajnički dotični. "Ne psuj, zato nam novinarstvo i jest u kurcu, što svi novinari prostače", upozorio sam ga i pitao dalje: "A zašto su vrata?" "Zato što imaju samo množinu!" slavodobitno je odgovarao. "Svaka čast, vidim da si listao kćerkine udžbenike. Hajde, dekliniraj mi sada imenicu kći…"

Onda bi nazvao drugi. "Koliko kartica ima slovnih mjesta?" pilio bih njega. "1800", uzdahnuo bi on, već sluteći što ga čeka. "A zašto mi onda šalješ 3000 znakova ako sam rekao pola kartice, ha, ptico?"

I tako cijeli dan. Nije li očito zašto sam obožavao taj posao? Ako nije, uozbiljit ću se. Drukčije ne ide…

Ne znam jeste li kad čitali Matoševe kritike. Prvo, bile su briljantne, toliko dobre da vrijede i dan-danas. U ono doba, bio je nekakav Igor Mandić hrvatske kulture. Genijalan pisac, oštrouman kritičar – i svađalica. Uživao je u polemikama, ne znam s kim se nije zakvačio. Drugo, svaki je osvrt završavao dijelom o jeziku i stilu. Zato što tada niste mogli biti pisac ili novinar ako niste savršeno poznavali vlastiti jezik. Razapeli bi vas, u časku.

A danas? Danas radim na internetskom portalu – i križam se rukama i nogama. Tužno je koliko malo ljudi vodi računa o jeziku, u svemu što radi. Od svih stranica koje sam dosad vidio, jedino je ona u čijem sam nastajanju sudjelovao bila koliko-toliko uredna i sređena, i jedino je njezin vlasnik shvaćao da je – unatoč posve novome mediju – tekst i dalje ključan. A ne slike ili što već. Jest, on mora biti kraći i koncizniji, nisu to novine, ali nikad forma ne bi trebala biti ispred sadržaja. Barem kada su posrijedi poslovne stranice. Druga su stvar one s curama, tu doista nije bitno što je napisano. Jer bez određene brige o svom izrazu ispadate neuki i smiješni. Neprofesionalni. Kao da je teško osim novinara zaposliti još nekoga tko bi pregledao i prilagodio njihove najčešće briljantne konstrukcije. No to treba i platiti, a to je očito problem. Kad se štedi na krivome mjestu. Klijentu nećete doći odjeveni u dronjke, važan vam je dojam koji ćete na njega ostaviti. Odijelo vam je svojevrsna iskaznica. Otkud ideja da jezik nije? On odaje vaše znanje, obrazovanost, inteligenciju na posljetku. Tko jasno misli, jasno i govori. A informacija – i sposobnost njezina prenošenja i interpretiranja – osnova je ovog vrlog novog svijeta. I tome se jednostavno treba prilagoditi. Bila riječ o webu, dnevnom tisku, znanstvenoj publikaciji ili nekom drugom obliku javne komunikacije, svejedno. U suprotnom, obezvređujete i podcjenjujete onoga kome je vaša poruka upućena. Kad vrijeme potrebno za reakciju – znači, prihvaćanje, analizu i odgovor – troši na njeno dešifriranje. Razumijevanje onoga što je pjesnik htio reći. E pa neke bi pjesnike stvarno trebalo vratiti u osnovnu školu. Ne samo zbog pravopisa nego i zbog logike, jednostavnosti i sustavnosti. Teško je, međutim, učiti, disciplinirati se i prihvatiti činjenicu da nešto loše činite. Lakše je nadrljati bilo što, pa neka stoji. Na tuđu muku i vlastitu bruku.