Imati ili ne imati dijete?

To je pitanje koje me nikad, ali baš nikad nije mučilo. Uvijek sam za dijete, za jedno, dvoje ili troje djece, sasvim nebitno. Djeca su stvarno blagoslov i nešto što ti daje svrhu i smisao života. Malo biće koje te tjera na vječitu borbu i daje ti smisao života, to su naši mali, a opet ponekad toliko veliki učitelji.

Parove koji se odluče imati dijete – poštujem, ipak nije to baš lak “posao”, pogotovo ne danas kad je vrijeme življenja prebrzo i preludo.

Parove koji su odlučili ne imati dijete u ovom životu isto tako poštujem. Neki će reći – oni su sebični. Ne bih se složila s tvrdnjom da su ljudi koji ne žele djecu sebični. Prije bih rekla da su odgovorni, jer zašto donijeti na svijet jedan mali život samo da bi zadovoljio formu i zato da bi smanjio kokodakanje roditelja, rodbine i besposlenih trač baba?

Nema smisla, ako smatraš da ne možeš biti dobar i kvalitetan roditelj, ako smatraš da se ne želiš odreći svoje slobode i komocije koje ti nudi život bez klinca, onda je to vrlo mudar i odgovoran postupak koji se zove – ne željeti imati dijete.

Dakle, poštujem i jednu i drugu odluku, na kraju to je samo i isključivo stvar i odluka, kako pojedinca tako i para.
Ali, koliko smo ustvari različiti? Koliko su različiti ljudi koji su prešli 30 i neku i koji imaju klinca od onih koji su prošli 30 i neku i nemaju klinca?

Apsolutno smo različiti. Nebo i zemlja. Gledam recimo svoj primjer.

Slobodnog vremena skoro da i nemam jer imam posao, imam klinca koji ima svoje obaveze i koje nas dvoje moramo odraditi kako znamo. Isto tako taj klinac ima svoj društveni život koji ja kao njegova mama koliko moram, a toliko i želim odraditi s njime. Ne žalim se, super nam je tako. Gledajući tako, cijeli njegov život i svijet sam ja, kao što je i on moj cijeli svijet. Savršena simbioza.

djeca, bajka, laku noć

Svoj društveni život planiram isključivo kad je on kod tate. Tada dogovaram izlaske, kavice i ina druženja s prijateljima i prijateljicama, sve ostalo preko tjedna je komunikacija preko satelita, FB-a, moba i inih novotarija.

Opet, ponavljam, ne žalim se. Dobro mi je tako, iako mi ponekad nedostaje malo mog vremena, vremena samo i isključivo za mene, ali to nekako upražnjavam noću kada mali spava i kad je u kući mir i apsolutna tišina. Ja to zovem moje vrijeme za mene kada ponirem u sebe i uživam u tišini….

Ponekad, onako usred noći dobijem poziv od ovih svoji slobodnih frendova neroditelja da dođem kod njih na zabavu ili barem samo na leteću cugu…

Često me takav poziv ostavi s upitnikom iznad glave jer odgovor je često uvijek isti:

Ne mogu, ja sam mama i sada ne mogu mrdnuti iz kuće jer, ili je mali bolestan ili ga ne mogu ostaviti samog jer je premali, ili padam s nogu od umora jer smo se mali i ja opet “ubili” od jurcanja i trčanja….

Tada obično s druge strane nastane muk, ili dobijem samo bukvicu da ja više nisam spontana kao što sam nekad bila.

tea-party-1001654_1920

Da, naravno da nisam više spontana jer ne mogu biti spontana, jer mi je život organiziran od ujutro, kad oči otvorim, do navečer dok ne odem leći, jer imam beskonačno obaveza kao svaka mama, a kamoli ne mama koja je sama s klincem. Opet, kad jednom postaneš mama, onda si malo u životu presložiš listu prioriteta u životu i shvatiš što ti je zaista bitno, a što ti je manje bitno…

I onda shvatim, da ti ljudi koji nemaju klince i mi koji imamo klince, ustvari isti, a opet sasvim različiti, dva su to različita svijeta koja su samo u tragovima spojiva.

I mogu ja njih shvatiti, jer sam nekad vodila život upravo takav kakav oni vode sada, opušten, bez stresa, ugađajući sebi i onako, poprilično komotan stil života, ali oni nikad neće moći shvatiti mene kao ni druge roditelje jer život s klincem je nešto sasvim drugo, to je neka sasvim nova realnost i ne možeš reći da razumiješ dok ne probaš, dok ne budeš u toj koži.

Možeš se potruditi da shvatiš, ali shvaćanje u glavi je nešto sasvim drugo od životne prakse….
To je isto kao kad meni moja prijateljica koja ima dijete s posebnim potrebama priča o svom životu, o životu njene obitelji i životu njenog djeteta i ja joj kažem – razumijem te, kužim kako ti je…

window-box-891985_1920

A ona mi samo na to kaže: “Ne, ne razumiješ, nitko to ne može razumjeti dok ne proba…” Istina, žena je skroz u pravu… Priznajem!

E pa tako je i to, svi oni koji nemaju klinca ne mogu se staviti u kožu onih koji imaju klinca, jer ne mogu shvatiti i nisu iskusili dubinu tih osjećaja i tih emocija. Ne mogu shvatiti jačinu brige kad ti je klinac bolestan, ne mogu shvatiti strah jer je prvi put sam otišao u školu, ne mogu shvatiti bitnost i veličinu trenutka kad je ispao prvi zub, ne mogu razumjeti da je svaki njegov poraz i moj poraz, a svaki uspjeh i moj uspjeh…

Preduboki su to osjećaji da bi se to moglo opisati riječima, nema tih riječi kojom bi se mogla opisati ta veza….