Mrzim kad mi spominju nadahnuće, pogotovo kao ispriku. Inspiracija ne postoji, to je pjesnička izmišljotina. Pisci vole mistifikacije jer im daju osjećaj posebnosti pa svi lupetaju o tome kako ih je dobri Bog opalio pjesmom (ili pričom) po glavi dok su hodali ulicom. I obavezno dodaju: "Sva sreća da sam u blizini imao olovku i papir, inače bi mi sve pobjeglo!"
Glupost. Pisac uvijek piše, to je jedina istina. Katkad dobro, katkad loše – ali uvijek. Pa tako i novinar koji petkom mora predati kolumnu svako malo nešto črčka. A tek jednom tjedno štogod i objavi.
Iako držim da stvar zaslužuje kakvu-takvu razradu, neću o Baudelaireu; koga zanima, neka otvori njegove književnoteorijske spise, doznat će ondje mnogo toga o mašti vođenoj intelektom i pisanju kao savršeno racionalnom postupku koji nema mnogo veze s osjećajima i difuznom sentimentalnom razblaženošću pjesnikove duše.
Zanemarit ću i činjenicu da su većini velikih, stvarno velikih majstora riječi radovi dugo stajali nedovršeni, ne zbog toga što im je u presudnom trenutku pobjegla muza nego zato što su trebali vremena da vođeni razumom i ponajprije pragmatičnošću vlastitu umjetninu oblikuju po nekom svom unutrašnjem planu i svrsi.
Preskočit ću i to da je posrijedi čisti utilitarizam, a ne idealizam, kako uglavnom vole razmišljati oni koji nisu umjetnici. Dovoljno je istaknuti da smo svi mi koji radimo u medijima pisci, dobri ili loši, svejedno, a kao što se i najboljem kuharu može omaknuti zagoreno jelo, tako se i svakome od nas, bez obzira na talent, može potkrasti nekvalitetniji tekst.
No opravdanje nije inspiracija, odnosno njezin nedostatak, nego zakon velikih brojeva, ako tako smijem reći. Naime, što češće nešto radite, veći su izgledi da ćete – pogriješiti.
Glupost. Pisac uvijek piše, to je jedina istina. Katkad dobro, katkad loše – ali uvijek. Pa tako i novinar koji petkom mora predati kolumnu svako malo nešto črčka. A tek jednom tjedno štogod i objavi.
Iako držim da stvar zaslužuje kakvu-takvu razradu, neću o Baudelaireu; koga zanima, neka otvori njegove književnoteorijske spise, doznat će ondje mnogo toga o mašti vođenoj intelektom i pisanju kao savršeno racionalnom postupku koji nema mnogo veze s osjećajima i difuznom sentimentalnom razblaženošću pjesnikove duše.
Zanemarit ću i činjenicu da su većini velikih, stvarno velikih majstora riječi radovi dugo stajali nedovršeni, ne zbog toga što im je u presudnom trenutku pobjegla muza nego zato što su trebali vremena da vođeni razumom i ponajprije pragmatičnošću vlastitu umjetninu oblikuju po nekom svom unutrašnjem planu i svrsi.
Preskočit ću i to da je posrijedi čisti utilitarizam, a ne idealizam, kako uglavnom vole razmišljati oni koji nisu umjetnici. Dovoljno je istaknuti da smo svi mi koji radimo u medijima pisci, dobri ili loši, svejedno, a kao što se i najboljem kuharu može omaknuti zagoreno jelo, tako se i svakome od nas, bez obzira na talent, može potkrasti nekvalitetniji tekst.
No opravdanje nije inspiracija, odnosno njezin nedostatak, nego zakon velikih brojeva, ako tako smijem reći. Naime, što češće nešto radite, veći su izgledi da ćete – pogriješiti.
You must be logged in to post a comment Login