Došla je k meni u ured s tetom. Djevojka izgubljenog pogleda u očima. U tim očima se nazirao strah. Lice njene tete je bilo zabrinuto, nježno, puno razumijevanja. Donijela mi je pismo u kojem me molila da učinim nešto kako bi ta djevojka mogla sama na cestu, da izađe i uživa u životu i svijetu, kako bi joj se vratila želja i volja za životom objašnjavajući kako je izgubila ikakvu volju za bilo čime.
Njen svjesni um ju je stalno vraćao na neuspjehe u životu i razmišljala je o njima, a to ju je uvuklo u stanje u kakvom je došla k meni. Preopteretila je svoj mladi život s učenjem po 10 sati za fakultet, život joj se svodio na knjigu i učenje i neuspjehe koji su se počeli nizati jedan za drugim. ‘Imam strah od vanjskog svijeta i stalno se vraćam na prošle nesretne događaje, ne mogu otići s kolegicom na kavu, zatvorena sam u kući, to traje već godinu dana, želim riješiti to da više ne idem u prošlost, da se ne vraćam natrag.’
Odlazi kod psihijatra već godinu dana, pila je antidepresive koji su joj zatupili osjećaje.
Naša podsvijest je kao pokretna filmska traka, rekla sam joj, a na tom filmu je zabilježeno sve što je itko ikada doživio u životu na bilo koji način. Vratila sam ju prvo na sretan događaj u djetinjstvo: ‘Kod bake sam, kao mala djevojčica, sjedim u stolici u dvorištu kuće svoje bake i kraj mene je teta, sunčan je dan i osjećam se dobro, sigurno jer sam s njom, a još sam mala, bezbrižna sam i osjećam se stvarno sigurno!’
Vidi sama sebe u sobi, sjedi nad knjigom, mora učiti, a ne da joj se, ali ipak uči jer mora učiti. Sama je sebi odredila da mora učiti, a ne da joj se. Zna da ishod takvog učenja neće donijeti dobre rezultate i ne osjeća se dobro. Pitala sam ju što bi sada u toj situaciji željela napraviti kako bi se osjećala bolje? Željela bi prestati učiti i opustiti se. Pa sam joj rekla da tako i učini, da ostavi knjigu, legne na krevet i opusti se, dotakla sam ju rukom po ramenu i odmah je osjetila ponovo istu onu sigurnost i opuštenost kao mala djevojčica u dvorištu svoje bake. A.K. je shvatila da vraćanje na neuspjehe samo pojačava njen osjećaj nelagode te je prihvatila da će od sada pa na dalje ostaviti knjigu kada se osjeti loše i opustiti se. Postoje tri mjesta na kojima možeš živjeti, rekla sam joj, prošlost, sadašnjost i budućnost. Svako od tih mjesta nešto nosi sa sobom, a na tebi je da odlučiš na kojem ćeš mjestu živjeti od danas. Živim sretno i zadovoljno u sadašnjem trenutku, a sve iz moje prošlosti su samo svjetlucave slike koje nikako ne utječu na sadašnji trenutak. Živim za sadašnjost i osjećam sigurnost.
To je bio njen prvi dolazak. Otišla je iz mog ureda smirena, ali korakom lakim kao duh.
Trajalo je dok je govorila sama sebi da živi za sadašnjost i dok je pomagala podsvijesti ponavljajući tu svoju odluku.
Ponovo je došla u pratnji. Vratila sam ju natrag na događaj koji ju je učinio da se osjećala neugodno i zbog kojeg se stalno vraćala unatrag u svom životu. Prvo nije znala što osjeća sama prema sebi. Zbrka u glavi koju nije mogla posložiti, javlja se stalno osjećaj koju ju vraća u prošlost. Rekla sam neka kroz cijelo njeno tijelo prođe taj osjećaj i neka mi ga opiše. Pritisak u glavi, nemir, živi s time svaki dan, ne želi da joj se javlja taj osjećaj, nisam ju pustila i osjetila ga je u cijelom tijelu. Taj osjećaj joj ne da normalno živjeti, strah ju je ako ne ponavlja da će se ponovo desiti. Nešto ju stalno tjera natrag da ponavlja te događaje, fakultet je razlog nemira i straha i toga što se vraća na neuspjehe, pretjerivala je u učenju, organizam je navikao da mora ponavljati i ponavlja i stvari iz privatnog života.
Smjestila sam ju u sobu u njenom umu, osjetila je prvo nesigurnost, polako je soba postajala svjetlija i ugodnija. Počela je uređivati tu sobu kako bi se osjećala ugodno i opušteno u njoj, krevet s roza prekrivačem, stol, policu na koju je smjestila okvir sa slikom sebe s putovanja, ormar u koji je spremila drage stvari koje je kupila na tom putovanju, jednu šarenu kutijicu na stolu u koju je spremila sigurnost, opuštenost, mir. Ta soba je postala ugodna i zna da svaki puta kada se u nju smjesti to je samo njeno mjesto. To je mjesto na kojem može sve što hoće, mjesto gdje se ostvaruje sve što poželi i zamisli i uvijek se može lako vratiti na to mjesto kad god poželi.
Vrata te sobe smo napravile tako da sve što loše pokušava uči u nju jednostavno ne prolazi unutra. Osmijeh na licu, olakšanje i sigurnost. Ona sigurnost koju je trebala i osjećaj s kojeg je skinula prašinu kako bi ga ponovo osjetila.
Danas je ta djevojka u svijetu mode, u raznim časopisima, manekenka.
Ovaj puta je svijet u njenim očima.
You must be logged in to post a comment Login