Iz minusa u plus

Mnoge stvari u životu radimo iz čiste navike. Ne razmišljamo o tome zašto to radimo baš tako, koji je razlog. I drugi to rade pa radimo i mi. Što je točno navika? Naviku stvaramo kada nešto opetovano radimo sve do trenutka kad o tome više ne moramo svjesno razmišljati da bismo sam proces savršeno ponovili.

To vrijedi i za naše misli. Kad stalno mislimo o jednom te istom na isti način, razmišljanje se s vremenom pretvori u naviku misli i tako nastaje stav, ili uvjerenje. Međutim, ta uvjerenja nisu nužno istinita, samo mi mislimo da jesu i što je najbolje (najgore) prenose se s generacije na generaciju.

Ispričat ću vam priču o svojoj klijentici Maji. Došla je k meni prošle godine u listopadu. Radi posao koji je zadovoljava, ima 6000 kn plaću, kredit za auto. Kada plati sve račune i kupi neke sitnice, ne ostane joj ništa. Već nakon uvodnog razgovora bilo mi je potpuno jasno da ima vrlo ograničavajuća uvjerenja o novcu i da je to razlog zbog kojeg je u minusu i nema ga.

Naime, Maja ima uvjerenje da ukoliko želi imati novac mora za njega jako puno i teško raditi, a ona ne želi crnčiti od jutra do mraka, nego želi uživati u slobodnom vremenu i imati i privatni život. Također je uvjerena da su bogatstvo i novac rezervirani samo za privatnike i biznismene, a ne i za obične ljude poput nje. Uživanje u slobodnom vremenu za nju znači izlazak u kino, kazalište, poneka masaža, kave s prijateljicama. Za to uživanje joj je i te kako potreban novac. Tako se nesvjesno našla u unutarnjem sukobu sama sa sobom.

Prvo smo radile na promjeni ograničavajućih uvjerenja. Nema nikakvog smisla raditi plan štednje, a ne promijeniti uvjerenja, jer ćemo se ubrzo opet naći u začaranom krugu. Rekla sam Maji da razmisli koliko ima ljudi koji teško i naporno rade cijeli dan svakojake fizičke poslove i jesu li to i najbogatiji ljudi na svijetu?

Naravno da nisu, odgovorila je. Zapravo, oni najmanje zarađuju. Polako joj se lampica palila i došla je do zaključka da težak i naporan rad nije dovoljan da bi se imao novac, nego da novac imaju oni koji pametno rade, bez obzira jesu li biznismeni, ili zaposlenici. Tek sada, nakon promjene stava o novcu plan štednje ima smisla. I što je najbolje, počela se veseliti tome.

Zatim smo izračunale njezinu financijsku vrijednost i napravile popis svih troškova. Dogovorile smo se da će svaki mjesec odvojiti deset posto i prvo platiti sebi za svoju financijsku slobodu. Napravile smo plan štednje. Tih deset posto je podijelila na dva dijela. Za prvih pet posto otvorila je policu životnog osiguranja, a drugih pet štedi na posebnom računu u banci.

Osim toga, Maja je navikla sve kupovati kreditnom karticom pa čak i najmanje iznose od dvadesetak kuna. Rekla mi je da joj je tako jednostavnije, jer ne mora razmišljati ima li gotovinu kod sebe, ili ne.

Ovako sve plati jednom mjesečno. I to je promijenila nakon što je osvijestila koliko manje troši kada sve plaća gotovinom. Nakon što je jedan mjesec vodila svoj financijski dnevnik i pisala sve na što joj odlazi novac, ostala je zapanjena, jer je shvatila da je potrošila čak 30% manje nego kad je sve kupovala na karticu. Odlučila je tih tridesetak posto ulagati u investicijski novčani fond.

Danas mi kaže kako svaki drugi, treći dan 'škicne' na internet da provjeri vrijednost udjela u investicijskom fondu i kako se veseli svakom postotku koji je zaradila. Ozbiljno razmišlja da prebaci novac u dionički fond. Nabavila je knjige o novcu i ulaganju i veseli se svakom novom danu.

Za početak sam joj preporučila knjigu 'Najbogatiji čovjek u Babilonu', klasik koji je još davne 1926. napisao George Clason. Radi se o bajkovitoj priči o čovjeku po imenu Arkad koji nagovori svog klijenta, zelenaša, da ga nauči tajnama novca. Mnogi su ljudi izgradili svoju financijsku slobodu tako što su najprije platili sebi. Jednako istinito i učinkovito i danas kao i 1926.