Početkom prošloga stoljeća, prije malo više od stotinu godina, odnos menadžerskih i radničkih plaća bio je 20:1. Danas iznosi 200:1, udeseterostručio se. Što se u međuvremenu promijenilo? Zar su direktori počeli raditi 80 sati dnevno pa su stoga deset puta vredniji?
Nisu, dakako da nisu. Prilično nas rano nauče da dan ima samo 24 sata pa je moje pitanje retoričko. Ali promijenile su se zarade, promijenio se odnos prema novcu, promijenile su se granice. Kapital ih je, vođen smitovskom nevidljivom rukom, ukinuo. Svijet je postao globalno selo, bogati su postali još bogatiji, a siromašni… Siromašni su ostali siromašni. U banani, pučki rečeno. Kao što su oduvijek i bili. Ne samo u banana-republikama nego i u razvijenim državama. Pa i polurazvijenim, kao što je naša. Nismo Treći svijet, ali daleko smo od socijalno osviještenih. Nijednom našem vlasniku tvornice ili trgovačkog lanca na pamet neće pasti da portiru ili blagajnici poveća ili čak udvostruči bijednih dvije tisuće kuna nadnice. Nijedan neće pomisliti da bi i on mogao voditi DM-ovsku politiku pa postati korektan prema svojim kmetovima. Ne, on mora imati za novi ferrari, pa neće si valjda dopustiti luksuz da ostane na samo trideset automobila u garaži. Zašto bi njegovi radnici ljudskije živjeli kad mogu životariti na ekonomskom minimumu? Zakon ponude i potražnje, rođo, to ti je to. Ako nisi zadovoljan sa 1500 kuna, reci. Začas ću naći 200 njih koji će raditi i za manje.
I zato je tako svuda, ne samo u nas. Na kineskim brodovima klinci šiju odjeću, u indijskim tvornicama vršnjaci im crnče za siću, izrabljuju ih na cijelom Istoku. Primjeri poput DM-a, u kojem trgovkinje imaju praktički šefovsku plaću, iznimke su. Gotovo nadnaravni u svojoj posebnosti. A riječ je o najstarijim svjetskim kulturama, koje bi, barem formalno, s obzirom na vrijeme razvoja – trebale biti neusporedivo duhovnije od zapadnih. Snošljivije. Mudrije. Dalekovidnije. A nisu. Progutao ih je materijalizam i utrka za bogatstvom. Odnosno, u njihovu slučaju – za čistim preživljavanjem. Jer im stanovništvo umire u oskudici. Pa dolar na sat izgleda velik kao kolski kotač.
Umišljam si da bih kao gazda bio drukčiji. Budem li imao dva tanjura juhe, nema smisla da jedan pokusam a drugi izlijem u školjku jer ne mogu više jesti. Nije li logičnije i bolje da ga dam komu? Evo ti, brate, ima za obojicu. U suprotnom, sve ovo bila bi čista demagogija. Originalna koliko i tvrdnja da je svijet otišao u kurac.
A ja nisam demagog. Nisam ni revolucionar, doduše. Nego tu i tamo živim u oblacima. Ondje mi je bolje.
Nisu, dakako da nisu. Prilično nas rano nauče da dan ima samo 24 sata pa je moje pitanje retoričko. Ali promijenile su se zarade, promijenio se odnos prema novcu, promijenile su se granice. Kapital ih je, vođen smitovskom nevidljivom rukom, ukinuo. Svijet je postao globalno selo, bogati su postali još bogatiji, a siromašni… Siromašni su ostali siromašni. U banani, pučki rečeno. Kao što su oduvijek i bili. Ne samo u banana-republikama nego i u razvijenim državama. Pa i polurazvijenim, kao što je naša. Nismo Treći svijet, ali daleko smo od socijalno osviještenih. Nijednom našem vlasniku tvornice ili trgovačkog lanca na pamet neće pasti da portiru ili blagajnici poveća ili čak udvostruči bijednih dvije tisuće kuna nadnice. Nijedan neće pomisliti da bi i on mogao voditi DM-ovsku politiku pa postati korektan prema svojim kmetovima. Ne, on mora imati za novi ferrari, pa neće si valjda dopustiti luksuz da ostane na samo trideset automobila u garaži. Zašto bi njegovi radnici ljudskije živjeli kad mogu životariti na ekonomskom minimumu? Zakon ponude i potražnje, rođo, to ti je to. Ako nisi zadovoljan sa 1500 kuna, reci. Začas ću naći 200 njih koji će raditi i za manje.
I zato je tako svuda, ne samo u nas. Na kineskim brodovima klinci šiju odjeću, u indijskim tvornicama vršnjaci im crnče za siću, izrabljuju ih na cijelom Istoku. Primjeri poput DM-a, u kojem trgovkinje imaju praktički šefovsku plaću, iznimke su. Gotovo nadnaravni u svojoj posebnosti. A riječ je o najstarijim svjetskim kulturama, koje bi, barem formalno, s obzirom na vrijeme razvoja – trebale biti neusporedivo duhovnije od zapadnih. Snošljivije. Mudrije. Dalekovidnije. A nisu. Progutao ih je materijalizam i utrka za bogatstvom. Odnosno, u njihovu slučaju – za čistim preživljavanjem. Jer im stanovništvo umire u oskudici. Pa dolar na sat izgleda velik kao kolski kotač.
Umišljam si da bih kao gazda bio drukčiji. Budem li imao dva tanjura juhe, nema smisla da jedan pokusam a drugi izlijem u školjku jer ne mogu više jesti. Nije li logičnije i bolje da ga dam komu? Evo ti, brate, ima za obojicu. U suprotnom, sve ovo bila bi čista demagogija. Originalna koliko i tvrdnja da je svijet otišao u kurac.
A ja nisam demagog. Nisam ni revolucionar, doduše. Nego tu i tamo živim u oblacima. Ondje mi je bolje.
In this article:dnevnik pipanja, ekonomija, kapitalizam, kolumna, menadžeri, plaće, tihomir mršić, zarada
Click to comment
You must be logged in to post a comment Login