Fizikalna terapija Jadranka Brozd prva je privatna praksa fizikalne terapije u RH koja kroz duži niz godina postojano i uspješno razvija svoju terapijsku i edukativnu djelatnost. Od osnivanja 1994. godine do danas, kroz našu privatnu praksu fizikalne terapije su školovane i osposobljene generacije danas samostalnih i uspješnih fizikalnih terapeuta.
Kao Terapija i kao vaše osobno ime prepoznati ste kao vrhunski stručnjak i brend koji garantira kvalitetu u rezultate na području fizikalne terapije. Po čemu vas drugi prepoznaju, što vas to ističe?
Privatna praksa JB od početka do danas pokušava realizirati potrebe svojih korisnika. Da bi uspjeli nužne su bile mnogobrojne edukacije cijelog tima. Specifični zahtjevi tražili su specifične odgovore pa se stručnost i iskustvo razvijalo u području sportske rehabilitacije zbog potreba tenisača, skijaša, gimnastičara, nogometaša i drugih. Iz teatra surađujemo s glumcima, pjevačima, baletnim čarobnjacima te koreografima u pripremi predstava.
Žensko zdravlje potičemo nizom specijalnih tehnika od kojih izdvajam individualne tretmane inkontinencije i Aviva Dance program. Jako česti i važni su nam školarci s promjenama posture i potrebama zbrinjavanja od ozljeda preko fraktura ili osposobljavanja za kvalitetno bavljenje sportom. Naročito smo ponosni na razvijanje koncepta nekirurške rehabilitacije pareze N. facialisa koja je jedinstvena u svojoj sveobuhvatnosti i ciljanim rezultatima na zadovoljstvo oboljelih.
Posebnu pažnju posvećujemo razvijanju pristupa i tehnika za rijetke bolesti koje zahvaćaju lokomotorni sustav i stvaraju invaliditet zbog nemogućnosti kretanja. Činjenica da svaka osoba prije terapijskog postupka nužno prolazi fizioterapijsku procjenu bitno nas ističe jer često čujemo komentar: “U životu me nitko nije sve to pitao i tako pregledao, ali niti savjetovao.“ Ta suradnja stručnog tima s korisnikom je najvažniji faktor naših uspjeha.
25 godina rada je iza vas kako danas gledate na to vrijeme početaka i otvaranja Terapije? Bi li nešto promijenili?
Kako moja želja nije bila postati poduzetnica, već moći primjenjivati znanja i vještine bez ograničenja koje su donosile uputnice ili vremenski normativ zdravstvenog sustava, ja sam zaista morala mijenjati i normative i sustav. Organizirala sam Društvo privatnih fizioterapeuta pri Hrvatskoj udruzi fizioterapeuta da zajedno mijenjamo pravila i stvaramo dobre norme. Danas Komora fizioterapeuta daje i licence i pravila opremanja i organizacije privatne prakse pa je kolegicama i kolegama puno jednostavnije.
Ipak, niti vrhunska oprema ili sjajan prostor nužno ne daju kvalitetu jer je najvažnija osoba koja želi i zna kako će ispuniti potrebe korisnika. Napominjem uvijek pristojan i podržavajući pristup, te kvalitetan dijalog koji oboljeli nažalost ne stignu ili ne mogu voditi sa svojim liječnicima ili unutar zdravstvenog sustava zbog nedostatka vremena. Sve što je trebalo promijeniti nastojala sam mijenjati pa danas imam samo nove ideje koje ćemo vjerujem zajedno realizirati. Na primjer nakon niza godina formiraju se velike kartoteke korisnika, iskusan tim sakupi kvalitetnu opremu i odlaskom u mirovinu sva ta vrijednost propadne jer za sada ne postoji mogućnost da to netko „naslijedi“ bez obzira na to što je možda dugogodišnji dio tima.
Kakav je bio put rasta i razvoja Terapije JB?
Iz Palmotićeve ulice u centru grada potjeralo me je ograničeno polusatno parkiranje na Zagrebački velesajam. U krugu sportskih rekreativaca iz paviljona 2 preselila sam se u Alplan tenis centar gdje sam započela suradnju s Hrvatskom ženskom teniskom reprezentacijom i mnogim pojedincima iz javnog svijeta i medija.
Dvije godine svi smo uživali u kućici s ružičnjakom na kraju Velesajma, a 2000. g. locirali smo se u Brozovoj ulici, kućici u dvorištu gdje smo bili nadohvat Hrvatskog narodnog kazališta pa razvijamo suradnju s umjetnicima, a naročito s kazalištem Komedija u kojem je danas barem pola postave naša radost jer smo uspjeli stvoriti novu kvalitetu. Ipak 2014. postaje nam doslovno pretijesno jer je u timu nekoliko vrlo stručnih i zainteresiranih fizioterapeuta pa se Privatna praksa smješta u poliklinički niz na adresi Frana Folnegovića. Ipak, naši korisnici vole našu posebnost stručne ali prijateljske interakcije i ponovo se selimo u Korčulansku ulicu gdje želimo u manjem i intimnijem prostoru zadržati usluge i kvalitetu, a pružiti i utjehu ili radost svojim korisnicima od kojih je nastao i niz prijateljstava.
Kakav tim je potreban za održavanje i podizanje kvalitete kroz sve ove godine? Tko se danas nalazi u vašem timu?
U mojim godinama naučila sam da je timski rad najbolja opcija za davaoca usluge, ali i za korisnika. Ogromna količina informacija koje su nadohvat svima tjera nas da znamo više u mnogim vrlo stručnim područjima rada što je za pojedinaca nemoguće. Isto je loše da se procedure koje zahtijevaju više fizičke uključenosti ili dugotrajnije edukacije samih korisnika stave u program vrhunskih stručnjaka koji su nužni u jako specifičnim zadacima. Tako i tim treba biti raznovrstan po sposobnostima i specijalizacijama. S obzirom na to da privatna praksa JB nikada nije sklapala ugovore s fondovima kao što je HZZO, već isključivo s pojedincem koji želi terapijski program, svi kolege i kolegice moraju biti željom, znanjem i radom potpuno na usluzi korisnika jer jedino tako će i korisnik dati maksimum truda da postignemo zajednički cilj.
Danas u timu imamo nekoliko entuzijasta i stručnjaka za područje ženskog zdravlja – Viktorija, sportskih izazova – Ivana, pareza N facialisa – Matea, a kolege Vedran i Adrian rješavaju niz miofascijalnih tretmana i sve „prave muške“ zadatke. Kao što se vidi, mi se volimo i šaliti.
Kao žena poduzetnica, kako usklađujete privatne i poslovne obaveze – je li sada lakše ili teže nego na početku?
Biti poduzetnica znači raditi više od kolega, a biti uspješna poduzetnica znači raditi više i od kolegica. Istina da kroz proteklih 25 godina je fokus bio na učenju i ostvarivanju poslovnih ciljeva, a manje na socijalnim kontaktima. Naravno da je sada značajno teže jer je zamor uzeo danak, a želja za obiteljskim životom se manifestira s mojim unukama Kasijom i Piom, te unukom Natanielom za koje mi uvijek nedostaje još malo vremena za zabavu i stvaranja novih doživljaja. Zbog bolesti izbjegavam mjesta na kojima se puši pa su socijalni kontakti i mjesta izlazaka ograničeni na teatar, izložbe i fine restorane što daje mogućnosti uživanja i kvalitetne socijalizacije. Ipak najviše se družim sa zaposlenicima i korisnicima naših usluga jer naš tim gaji toplu suradničku atmosferu za postizanje odličnih rezultata.
Vaši suradnici kažu da ste im privatno i poslovno velika motivacija i stručni uzor. Za one koji vas još nisu upoznali, tko je Jadranka Brozd?
Moj životni poziv je fizioterapija i sva moja postignuća osim obiteljskih, vezana su za moje zanimanje. Osnovnu životnu potrebu za pomaganjem i služenjem drugima usadila mi je moja baka Barica. Kolektivnom timskom radu naučila me fizijatrica dr. Ana Mihalić koja je zajedno sa mnom bez obzira na razliku u tituli i kompetencijama stvarala neurofiziološki laboratorij u Karlovcu. Na tim temeljima sam u svojoj privatnoj praksi svaku kolegicu ili kolegu koji su htjeli naučila praktičnim znanjima i vještinama za koja su se opredijelili. I danas naš tim ne sakriva znanja i vještine i često educiramo buduće konkurente na tržištu sa željom da što veći broj korisnika obogati svoja znanja i popravi kvalitetu života i sebi i drugima.
Preko 60 fizioterapeuta je kroz praksu ili višegodišnji rad u privatnoj praksi JB naučilo kako napraviti dobru fizioterapijsku procjenu, osmisliti tretman, provesti ga i na zadovoljstvo korisnika zaključiti terapijski proces. Preko dvadeset ih je osnovalo svoju privatnu praksu, poduzeće ili su voditelji odjela u bolnicama. Ponosna sam na njihovu snagu i odlučnost da ostvare svoje snove i dalje dijele naučeno bez rezerve. Kroz proteklih 40-ak godina ostao je trag i u strukovnim organizacijama na početku u Hrvatskoj udruzi fizioterapeuta, pa Hrvatskom zboru fizioterapeuta gdje sam nakon primljene brončane i srebrne plakete za promociju fizioterapije imenovana i počasnom predsjednicom što mi je velika čast.
Zadnjih 15-ak godina srce mi je ispunila Osteopatija pa nastojim svoja zadovoljstva rezultatima, ali i radost u primjeni podijeliti s kolegicama i kolegama iz Hrvatske akademije osteopatije. Naravno da i kao član Komore fizioterapeuta ne propuštam priliku da promoviram fizioterapijsku djelatnost, struku i rezultate u svakodnevici, ali i u medijima.
Posebno mi je važna Hrvatske udruga oboljelih od sklerodermije koju vodim od 2010. kada sam i sama dobila dijagnozu sustavne skleroze (SSc) pa sa suradnicima razvijam metode kojima nastojimo popraviti kvalitetu života oboljelima ove autoimune rijetke bolesti za koju kažu da nama lijeka. Ukratko ja sam borac uz pomoć moje obitelji, prijatelja i suradnika, uvijek pozivam i druge da nam se pridruže jer rezultate možemo stvoriti samo zalaganjem.
Vaša Terapija nosioc je i organizator i brojnih edukacija, tečajeva a Vi ste i govornik na brojnim konferencijama i predavanjima te kako čujemo imate talent prenošenja svojeg znanja i vještina na druge. Je li vas to ispunjava i koji vam je cilj?
Kao što sam rekla, fizioterapija i služenje drugima je moje poslanje pa tako je nužan dio i prenošenje informacija. Najvažnije je pojasniti korisnicima usluge razlog zbog kojeg je došlo do nastanka simptoma koji žele riješiti, a zatim i poučiti ga kako će to samostalno moći primijeniti u životu. Jednako tako je važno educirati kolege iskustvima koja su oblikovala mišljenje i znanja na temelju više od 5.500 korisnika koji su svojim problemom potaknuli nalaženje niza odgovora.
U zadnje vrijeme potičem sve zainteresirane na kongresima u svijetu i na našem području o nužnosti, ali i mogućnostima poboljšanja kvalitete života oboljelima od rijetkih bolesti. Cilj mi je okupiti što više fizioterapeuta praktičara educiranih specijalnim vještinama u radu s oboljelima koji nemaju lijek za svoju bolest, ali žele i mogu učiniti više za sebe i zajednicu.
Kakva je vizija Terapije za idućih 5,10 godina?
Moja vizija se ispunjava svakodnevno kada vidim kolegice i kolege u mojoj privatnoj praksi koji prate ovaj jedinstven način rada s korisnicima. Postoji veliki broj tehnika kojima se fizioterapeuti mogu služiti u radu kao i mnoštvo elektroprocedura. Ja vjerujem da je ipak najvažniji dijalog. Dijalog s korisnikom, pacijentom ili obitelji u kojem mogu konačno svojim riječima neograničeno iznijeti svoje simptome, ma kakvi bili i svoje doživljaje u vezi s njima. Potaknuti osobe da oslobode strahove i sumnje o svom zdravlju, da se pohvale postignućima ili djelujući specijalnim manualnim tehnikama osloboditi emocije zatočene u tkivu kao izražen bolni simptom. Takav dijalog s tkivom daje nam informacije o zaboravljenom ili namjerno potisnutom uzroku čiju posljedicu kao i ožiljak sada rješavamo, a rezultat je sloboda kako u osjećaju, tako i u neograničenom pokretu i boljoj posturi te sretnijem životu.
Vjerujem da ćemo uspjeti zakonski omogućiti nastavak fizioterapijske djelatnosti u postojećem radnom prostoru i s postojećom vrhunskom opremom, kolegicama i kolegama s našim odlaskom u zasluženu mirovinu. U tome svakako trebamo potporu Hrvatske komore fizioterapeuta, ali i Ministarstva zdravstva RH jer neozbiljno je odricanje od već postignutih rezultata i normativa dobre fizioterapijske prakse.
