Potres, cunami, nuklearna katastrofa. Što je iduće – građanski rat? Te mi se misli vrte glavom dok osluškujem vijesti iz japanske Fukušime. Radijacija je navodno lokalizirana a oštećeni reaktori hlade se svim sredstvima, čak i morskom vodom, no kakvo je stvarno stanje, znaju samo oni na terenu.
Japanci su fascinantan narod, nevjerojatno discipliniran, vrijedan, učinkovit, ali i ludo hrabar. Zemlja koja je desetljećima trpjela posljedice Hirošime i Nagasakija nuklearke gradi na svakom ćošku, trenutačno ih ima 55, a planira ih još desetak. Preboljela je rane iz prošlosti jer nije imala alternativu, Japan je relativno siromašan resursima a njegova je potreba za električnom energijom golema. I tek trećinu zadovoljavaju ti reaktori, ostatak se mora uvesti.
Neke studije pokazuju da će svjetske rezerve nafte trajati još samo 40 godina, prirodnog plina nestat će za 61 godinu, ugljen – koji je daleko najbogatiji izvor energije – trajat će 227 godina, a urana će dostajati za 64 godine. Ne čudi zato da mu je imperativ osigurati izvore energije, a nuklearna energija ekološki je najprihvatljivija. Zvuči paradoksalno, ali za razliku od ugljena, prirodnog plina i nafte, nuklearne elektrane ne ispuštaju štetne plinove kao što su dušikovi i sumporni oksidi ili ugljični dioksid. Nema globalnog zatopljenja ni kiselih kiša. A cijena urana prilično je stabilna i ne ovisi o hiru nekog arapskog šeika.
Matematika je dakle jasna, ali velim – za nju je potrebna hrabrost. Dogodi li se najgore, taj komadić zemlje prekrižite na nekoliko tisuća godina. Zaboravite na zdrave biljke i životinje, na zdravu djecu. I sjetite se sirote Sadako, koja je žarko željela živjeti. Želja joj se nije ispunila, umrla je od posljedica gama-zračenja, radijacijske bolesti za koju nije bilo lijeka. Ni tada ni danas. Umrla je usprkos stotinama papirnatih ždralova. Pročitavši tu knjigu, počeo sam se zanimati za origami. Vjerojatno nisam jedini, potresna je ta Brucknerova priča o djevojčici čiju su sudbinu s njom podijelile tisuće njezinih sunarodnjaka.
I što – Japanci opet grade nuklearke! Unatoč trusnom području u Pacifičkom vatrenom krugu, unatoč problemima sa skladištenjem otpada, unatoč tragičnim iskustvima poslije Drugog svjetskog rata. Ako to nije hrabrost, onda ne znam što hrabrost jest. Svaka čast, imaju muda. Zato i navijam za njih.
Japanci su fascinantan narod, nevjerojatno discipliniran, vrijedan, učinkovit, ali i ludo hrabar. Zemlja koja je desetljećima trpjela posljedice Hirošime i Nagasakija nuklearke gradi na svakom ćošku, trenutačno ih ima 55, a planira ih još desetak. Preboljela je rane iz prošlosti jer nije imala alternativu, Japan je relativno siromašan resursima a njegova je potreba za električnom energijom golema. I tek trećinu zadovoljavaju ti reaktori, ostatak se mora uvesti.
Neke studije pokazuju da će svjetske rezerve nafte trajati još samo 40 godina, prirodnog plina nestat će za 61 godinu, ugljen – koji je daleko najbogatiji izvor energije – trajat će 227 godina, a urana će dostajati za 64 godine. Ne čudi zato da mu je imperativ osigurati izvore energije, a nuklearna energija ekološki je najprihvatljivija. Zvuči paradoksalno, ali za razliku od ugljena, prirodnog plina i nafte, nuklearne elektrane ne ispuštaju štetne plinove kao što su dušikovi i sumporni oksidi ili ugljični dioksid. Nema globalnog zatopljenja ni kiselih kiša. A cijena urana prilično je stabilna i ne ovisi o hiru nekog arapskog šeika.
Matematika je dakle jasna, ali velim – za nju je potrebna hrabrost. Dogodi li se najgore, taj komadić zemlje prekrižite na nekoliko tisuća godina. Zaboravite na zdrave biljke i životinje, na zdravu djecu. I sjetite se sirote Sadako, koja je žarko željela živjeti. Želja joj se nije ispunila, umrla je od posljedica gama-zračenja, radijacijske bolesti za koju nije bilo lijeka. Ni tada ni danas. Umrla je usprkos stotinama papirnatih ždralova. Pročitavši tu knjigu, počeo sam se zanimati za origami. Vjerojatno nisam jedini, potresna je ta Brucknerova priča o djevojčici čiju su sudbinu s njom podijelile tisuće njezinih sunarodnjaka.
I što – Japanci opet grade nuklearke! Unatoč trusnom području u Pacifičkom vatrenom krugu, unatoč problemima sa skladištenjem otpada, unatoč tragičnim iskustvima poslije Drugog svjetskog rata. Ako to nije hrabrost, onda ne znam što hrabrost jest. Svaka čast, imaju muda. Zato i navijam za njih.
In this article:dnevnik pipanja, Japan, kolumna, nafta, nuklearke, potres, sadako, tihomir mršić, tsunami
Click to comment
You must be logged in to post a comment Login